Arhive oznaka: priroda

A kako zaobići jezero Brešticu u povratku?


Nemam internet pristup svaki dan za razliku od većine ovdje prisutnih ali nadam se da to nekima ne smeta pa evo nakon desetak dana donosim još malo “prvomajskih” utisaka sa jezera Breštica (Banovići).

Koristim se prilikom da postavim par slika sa izletišta koje je, bar po meni, bezrazložno malo posjećeno od lokalnog stanovništva!

Poslije “podijeljenih” utisaka sa Krivaje (ljepota prirode + smeće – tamo sam ulovila par klijenova – pročitati posljednji post) dobro mi je došlo malo odmora uz kafu na ovom prelijepom jezeru nadomak Banovića.

Jest da je bio 2. maj ali baš toliko slabu posjećenost nisam očekivala.

Znam, narod se ispucao s parama ako mu je već i bilo do slavlja u ovo recesijsko vrijeme.

Naravno! Nije ni meni bilo baš previše do slavljenja. Jednostavno sam uživala u prirodi poslije dugih zimskih mjeseci zatočeništva u kući.

Manje upućenima rekla bih samo da se ovdje može doći veoma lako pješice ili biciklom.

Ribolovaca nije bilo iako bi se sa table postavljene kraj jezera dalo zaključiti da ovdje stvarno ima podobrih somova i šarana!

Moguće je da su se somdžije i šarandžije strogo pridržavale zabrane izlova do kraja maja! Čisto sumnjam! :mrgreen:

Ovaj preliv sa predivnim jezerskim raslinjem i patkama koje tu obitavaju često koriste nesavjesni perači automobila. Neka im je na sramotu.

Pokušala sam čak nešto i upecati, dole u odlivu jezera ali ništa bitno se nije zakačilo na udicu a da bih to ovjekovječila slikom.

Umorno zadovoljna, vratila sam se rano kući zabrinuta našim nemarom i nebrigom za životni okoliš!

A priroda tako mnogo daje. Samo se treba osvrnuti oko sebe i čuvati ono što nam je bogom dano!

Planiram na Drinu ovog mjeseca. Držite mi fige…

Krivaja – neistražena ljepotica (2. maja 2010. god.)


U skladu s nakanom a i prošlogodišnjom odlukom da s tabkom* odem na neke druge destinacije jer više nisam u takmičarskom ribolovu, obišli smo i rijeku Krivaju. Tu ljepoticu ispod planine Klek.

Bilo je i ulova. Uostalom pogledajte i sami…

Krivaja ko Krivaja, ostala je ista. Čista ko suza! Samo su se ljudi koji žive uz nju strahovito promjenili. Bilo da su stalni stanovnici uz rijeku (divlje deponije), bilo da su kamperi i povremeni (kao ove godine), prvomajski izletnici te ribolovci (gomila smeća tako karakteristična za one koji sigurno iduće godine neće pohoditi ovu ljepoticu jer će reći da je tu sve neuređeno i prljavo a čemu su i sami pridonijeli)!

Spram prošle godine, situacija je sve gora. Moguće je da sam prošle godine posjetila dobru lokaciju sa ekološki osviještenijim ljudima. Ovaj put nije bilo tako. Idući od Tuzle, tačnije na relaciji Ribnica pa sve do Zavidovića, trebalo nam je (tabku* i meni) skoro puna dva sata dok se nismo, idući i vraćajući se polako nazad, skrasili kod starog mlina (drži ga djed Uzeir) u mjestu Brezik,  gdje nam se s pravom učinilo najpogodnije za jednodnevni izlet i za ribolov!

Moguće je da je ova lokacija čišća i zbog gore napomenutog  gosp. Uzeira.

Kako sam kaže, ovdje mu redovno  na predah dolaze autobusne ture koje idu od mora ka kopnenim destinacijama pa kako sam ga skontala i njemu dođe u interesu da očisti tuđe smeće.  Po djedovoj priči, uz ono malo penzije, da se lijepo zaraditi meljući lokalnom stanovništvu ječam, kukuruz, pšenicu. Domaće pšenično brašno turisti rado uzimaju jer ga  je teško danas naći friško samljeveno,  ispod kamenog žrvnja!

Dah starine. Dah skoro netaknutog sklada prirode i stanovnika uz Krivaju!

Na prste jedne ruke,  danas se jedva može nabrojati koliko je još ovakvih mlinova ostalo u Bosni i Hercegovini. Nema struje i posebne table sa oznakom za mlin! Baš ono idilično kao u stara dobra vremena.

 Čak smo i  nas dvoje ovdje došli uz preporuku ljubaznih zavidovićana (propitkujući se gdje “ide” škobalj tog dana) inače ne bi ni obratili pažnju na dobro očuvanu mlinsku kućicu, napravljenu na idealnoj lokaciji. Bogom dano mjesto gdje nije trebalo puno intervencije  da bi se na vodenicu usmjerila snaga vodenog toka!

Patuljci pojma nemaju


Danas sam sa tabkom* posjetila jezero na kopu Šićki i ne malo sam bila iznenađena neinformiranošću izletnika o skorašnjoj mogućnosti da ovaj biser nadomak Tuzle nestane sa lica zemlje!

Nisu željeli da ih slikamo i ovjekovječimo njihovo pijančevanje i krkanluk. Haman su se prepali naših novih skupocjenih mobitela i digitalnih fotoaparata i malene sveščice u kojoj smo mislili da zapišemo pokoju notu sa ovog predivnog jezera čije obale su tek počele da se bude u svoj svojoj proljećnoj ljepoti.

Do 1. Maja (praznika rada) kada se ovdje očekuje veliki broj izletnika, drveće ima da olista u onoj tipičnoj svijetlo zelenoj boji karakterističnoj za rano proljeće.

Ima da prorade i mini deponije smeća od tih istih nesavjesnih izletnika, kampera, ribolovaca!

U gore spomenutu svešćicu niko nije htio da upiše svoje utiske o ljepoti ovog jezera.

Kad sam spomenula da neke od njihovih potpisa za eventualnu peticiju mogu da skeniram i postavim na internet u sklopu AKCIJE I PETICIJE ZA OČUVANJE JEZERA, sa strahom su odbili, obrazlažući to činjenicom da se oni ne miješaju u politiku a pojedini čak i da im se .ebe šta će biti sa jezerom!

Hmm….

Baš čudno, zar ne?

Hajde de. Makar smo im pokvarili onaj dobro nam poznati i bahati osjećaj dokone sigurnosti u njihovo nedodirljivo “ponašanje”  i naglasili da makar neko prati svaki njihov pokret. Pogotovo, eventualno bacanje smeća. Konkretno pivskih flašica koje su letjele i u jezero i na prilazni put a nije još ni podne bilo! Sudeći po hrani i piću (nismo zavirivali u tuđe jer su nas sami pozvali što smo glatko odbili), njihova terevenka će se završiti sutra u subotu ili možda čak i nedjelju.

Neko sa strane bi rekao, blago njima, uživaju. Ja bih prije rekla da su vidjeli sami sebe. Najmanje ljepotu prirode u kojoj su tobože došli da uživaju.

To je onaj jedinstven osjećaj koji kao pojedinka ne mogu da opišem. Ima ljudi na kugli zemaljskoj samozadovoljnih sobom koji ne mare za ostale. Koje je briga za danas a za sutra, lako ćemo.

Ne bi mi bio problem zbližiti se s takvim ljudima. Naprotiv. Druželjibiv sam tip.

Mnogo veći problem bi mi bio, gdje naći pogodno mjesto uz obalu jezera a da ne budem blizu takvima ili sličnim njima!

Ja u prirodu i na vodu dolazim da uživam svim svojim čulima.

Zašto imam oči a da ne gledam ovaj biser nadomak Tuzle?!

Zašto imam uši pa da ne slušam poj ptica pjevačica i prelijetanje grmuša u obližnjem šipražju. Znači, daleko od gradske buke!

Voda je toliko čista da se komotno može i napiti iste. Znači s njom mogu i utoliti žeđ ako je baš zapelo. U najmanju ruku, umiti se njom!

Ovdje se diše punim plućima. Od nastanka jezera pa do danas, priroda je učinila svoje. Bogatstvo flore i faune ovdje je nemjerljivo.

I sad sve to teba da se uništi zbog megalomanskih težnji (da sad i ja ne zadirem u ekonomsku politiku) lokalnih moćnika obećavajući lažan prosperitet lokalnom stanovništvu Šića, Bukinja, Tuzle a kaobajagi i cijele BiH!

Hmm…

+++

+++

(post u doradi…)

Više slika na posebnoj stranici sa desne strane ovog bloga ili direktno na linku:

UHVATI I PUSTI – (CATCH & RELEASE FISHING)


Sjedim ti ja ljetos sa svojim odabranikom u improvizovanoj hladovini uz samu obalu jezera Modrac. Kiseljak. Tuzlanska strana jezera. Klepam ribe samo tako. Da čuvarku napuniš do vrha. Gledaju me okolni ribari ali i znatiželjnici (pa i njihove žene, djevojke, ljubavnice, ko će ga sad znat’?!) sa obale iz sigurne i duboke hladovine. Nemam vremena da i ja njih gledam. Svako svoja posla nek’ radi, kontam u sebi.

Moj dragi raspalio roštilj a pristavio i kotlić. I to raji čudno. Biva, žena mu peca a on kao kakva domaćica. Šta mu fali. Nek’ vidi kako je nama ženama. 

Prošlo sat, dva, možda i tri. Ja se zabavila vađenjem ribe, podne davno prošlo.

Dragi se uzmuhao oko vatre, spremio mali kamperski stolić, namješta tanjire, traži so, biber i drugezačine,  završio krompir salatu. Ama, ushodo se ko žena pred porod!

Pita me  jesam li gladna, da popečemo ribu a kaže i varivo je gotovo! Heh…

Vidim, zapustio je vatru pod kotlićem, haman je stvarno varivo gotovo. Samo se i dan danas pitam, zašto je spremio toliku količinu hrane! Heheheheheheheh 😀 … Poslije se ispostavilo da je … O tome ću kasnije!

Susjedni ribari, svako malo, krajičkom oka pogledavaju prema našem kamperskom mjestu, komentarišući nešto poluglasno u smislu što miriše, jest vjetar povoljan danas, grize riba pravo, biće puna čuvarka.

Proderem se ja iz sveg glasa: “Koga glad muči, neka se prikuči! Hahahahahaha 😀

Da ih vidiš. Kao po komandi, svi napustiše svoje ribolovne pozicije. Nose flaše sa sokovima, lozom i domaćom rakijom, pivom, nose svoje tanjire i čaše a bezbeli i stolice. Jedan čak i deku ponio. Jedan, pun oval mezeta. Ja se prepala, stvarno! Kontam ja, nemamo mi hrane toliko da nahranimo njih petoricu, šestoricu. A ljudi idu i to žustrim korakom ka našem stolu!  Šta je tu je, kontam ja. Ugrizla se da bog da za jezik kad na neprovjereno zovem raju!

I oni onako pravo žureći ka našoj trpezi, komentarišu kakvu li to ribu pečemo a da ona tako mirisno šmeka!

Moj se dragi zakocijenio od smijeha. Cijepa se on a i dolazeći gosti se keslaju, onako po inerciji.  Još izdaleka se prepiru, ne može se deverika na roštilju spremit’, ne valja riba ove godine, pomor ribe bio, hajde de da vidimo i to čudo, ponijeli smo i mi mezeta pa ako riba ne valja možemo s našim mezetom i sa “ljutom”  nastavit’  i sve tako, ko nekakve babe!  Ne zatvaraju usta  i  ne gledaju u roštilj već u neki fluid iznad  žara. Zamirisalo im. Garant!

Odložih i ja štapove, konačno. Red je zbog gostiju. Sunce me svakako dobrano opalilo. Suha usta. Žeđ me uhvatila. Nagutah se prvog soka koji mi je dopro iz priručnog frižidera. Dođoh sebi malo.

Poče uobičajena tematika, ribarska. Koliko je ko, kad, kako, sa čime, s mukom ili bez muke. Zna se čega. Riba. Ja čega će bit'… 😀

Podijelih ja one jednokratne tanjire i prvih desetak napečenih riba poturih im pod nos. Da im vidiš očiju, razrogačenih!

-Pa ovo nije deverika! Šta je ovo?

-Ovo jegulja, fakat?

-Nije jegulja konjo, vidiš da ima glavu i rep! A vid’, boga ti, stvarno, šta je ovo, a, Dinče?!

-Ama riba, šta će bit’, samo vi probajte! – sa zagonetnim smješkom ja njima.

Moj dragi se cijepao, kad ne upade sa one sklapajuće, kamperske stolice!

-Ma ja ovo ne jeo, reci koja je riba, možda i probam koji zalogaj?!

-Đe ono, meze što ga ponesosmo ovamo? – javi se treći. Što je sigurno, sigurno je! Jednom su meni podvalili žablje batake kao rakove. Niko me više ne može prevarit’! (Hmm… Žablji bataci i rakovi. Nigdje veze! Mora da je bio tad pijan!)

-Vidiš da  je riba, ćoro ćorafi! Haman ti treba dioptrija? – na to će četvrti komentator.

-Jest da je čudna. Prugasta ko zmija. Ja još vake nijesam viđo u Modracu! Hmm… Isto štuka naša! – javio se peti. (Woow :D)

-Ama , Dinče, jel’ to ona riba što je cijeli dan “cijepaš” iz Modraca, hajd’ priznaj, svega ti ? (A jesam se bila naklepala deverike samo tako dok su u njih čuvarke zvrjale poluprazne!) 😀

Gledam ja ove “ribarske profesionalce” i pitam se jel’ to piće iz njih govori ili neznanje. Kontam sve, opalila ih ljuta loza il’ rakija pa ili se šegače il’ stvarno ne znaju ali gledajući kako se onaj moj slatko smije, najzad i ja prasnuh u smijeh!

Tek šesti potrefio. Hahahahahahahaha 😀

-Aaaaa, ovo je morska riba, bog vas ne ubio! – on će ti “značajno” ostalima! Kao biva najpametniji! Usput je napravio grimasu kao da jede lubenicu. 😀

Tek je tad nastala ludnica.

Neki u nevjerici, neki ozbiljno podbodeni rakijom i pivom (naši ribari uvijek vole cugnut’ pokoju!) počeše psovke, galama neviđena. Mislim da smo se na kilometar čuli i lijevo i desno uz obalu, koliko su neki vrištali od smijeha! Mislim da je okolna raja mislila da smo uhvatili kapitalnu ribu (šarana ili soma) jer je jedan od onih strastvenih komentatora uzeo svoj štap i mlatio vodu. Ko biva, on mu kriv (štap) što nije pogodio!

Šta pogodio?

SKUŠU!

Pem’ ga ja plentafa!

Riba (pecanje) svakako više nije išla po najvećoj žegi. Vrijeme je i bilo za odmor i traženje hlada i predaha od buljenja u kvisko-e (indikatore trzaja ribe), tako da sam se i ja opustila uz njihov opasno zarazan smijeh. Pojedoše oni nama svu skušu pa i upohovani oslić te dva zubatca koje je moj dragi krišom od mene ponio za ne daj bože. Da ne zafali!

Sjelo se do kasno navečer. Ponapijali se oni ko daske i što je nevjerovatno, svo vrijeme su se smijali. Ućute se na neko vrijeme. U međuvremenu jedan prasne u smijeh i zapali ostale. I tako do u kasnu noć.

Sad više nije bilo teorije od povratka nazad kući, u Tuzlu!

E, tek sam sad skontala da ih je moj dragi krišom pozvao dok sam se ja okupirala pecanjem. Mom izbraniku taj dan nije bilo do ribolova ali jeste bilo do sijela. Zato i onaj kotlić sa krompir-paprikašem! Ahaaaa…. Hahahahahahahhaa 😀 ! Ah, ti muškarci! Grrrrrrrrrrrrr…

Ama, muškarci su smislili repertoar bez nas žena. Interesantno, nisam bila ljuta. Možda malkice zabrinuta. Zarekla sam se. niko od njih to veče, neće voziti auto pa ni moj dragi. Nema šanse. Sva  sreća pojaviše se žene nekih od ovih pijanih komentatora  (skrivene tokom dana, gore u dobokoj hladovini i šatorima) pa sam i ja imala kolegice za “ženske priče” a i ugodnu večernju kafu.

Generalni zaključak i komentari:

-Šta će vam morska riba kad ste kraj Modraca? (pa što ste je onda jeli kad vam se ne sviđa… vraga im se nije svidjelo… ne bi je oni svu pojeli!)

-Idete u ribolov a nosite ribu, biva ja i dragi ( u prethodnim postovima sam naglasila da bez obzira na sve moguće vremenske uvjete nosim skoro sav ribolovni i kamperski pribor, obaveznu hranu kao i rezerve hrane i vode, rezervoar od goriva mora biti makar do pola pun, ne daj bože zime da se ne bih smrzavala kao što sam nekad znala!)

-Slučajno smo taj dan ponijeli morsku ribu na jezero. Stvarno! Uopšte nismo znali da ćemo na Modrac. Planirali smo vikend u prirodi (ne uvijek obavezno kraj vode. Prema tome, skuša je slučajno zalutala na “slatkovodne obale”! Kao, uostalom i zubatac i pohovani oslić!

-A šta je sa onolikom ulovljenom ribom Dinče?  Nahvatala sam je dovoljno i kad vidim da se riba u čuvarki prevrće jer nema dovoljno kisika, puštala sam je kradom nazad u vodu jer znam kakvi su ovi naši. Tražili bi da im “turim” (poklonim ribu) u njihove čuvarke a taj dan to nikako nisam htjela! Imam svoje razloge… Rekli bi mi da sam luda ili zašto sam uopšte došla u ribolov?! Da vraćam ribu nazad? Šta ćeš? Naš je mentalitet takav!

p.s.

Drugi dan, pošto smo noćili, njihove žene su nas od ranog  jutra ‘dvorile’  kafom, pićem za popravljanje (i onaj moj se uroljo sam’ tako), doručkom, ručkom! Jednostavno, drugi dan (nedjelja) ništa nismo spremali od hrane. A da smo se još potajice smijali, jesmo vala! 😀

Vraćam se na zadatu temu…

DA, UPRAVO TAKO… NAZAD!

Nazad sve vraćam. Jednom u godini ponesem pokoji primjerak kući tek da moji ukućani (otac, mati te brat i snaha ako su nam slučajno došli u goste) vide da i ja nešto “najzad” upecam! Hahahahahahahahaa 😀

Zašto sam uošte i počela sa ovom istinitom ribarskom pričom?

Baš radi tog pokreta, svjetskog vapaja, akcije, radi nastale fondacije, udruženja. Nazovite ga kako god hoćete ali ako imate volje i snage pročitajte nastavak ovog mog posta. Nadam se da će vas zanimati!

UHVATI I PUSTI  (CATCH & RELEASE)

 

Dobar ribolovac će reći da je svaka pojedina riba isuviše vrijedna da bi se ulovila samo jednom. Ako se pravilno oslobodi, riba koju ste upecali danas će biti dostupna nekom drugom ribolovcu u budućnosti.

Smanjenjem broja riba i povećanjem broja ribolovaca,  puštanje riba je od vitalnog značaja za sve! I za ribe i za ribolovce.

Da bi pravilno pustili ribu treba poštovati nekoliko pravila a to su:

1. Koristite udice bez kontra kuke (tzv. BARBLESS)

2. Nikad se ne igrajte sa ribom!

3. Pažljivo postupajte sa ribom. Izvadite udicu na “najbezbolniji” način.

4. Oživite i oslobodite ribu u mirnijoj vodi!

 

1. Koristite udice bez kontra kuke u svakoj situaciji. Pogotovo ako ste ribolovac-mušičar! Ponekad se mogu kupiti mušice napravljene na takvim udicama ali i obične udice lako možete pretvoriti u barbless. Za to su vam potrebna kliješta kojima jednostavno stisnete kontra kuku na dole.Ovaj jednostavan potez čini oslobađanje ribe sa udice mnogo lakšim.Vađenje udice sa kontra kukom je dosta složenije i izaziva veća oštećenja na ribi.

2. Ne igrajte se s ribom tj. ne zamarajte ribu bez potrebe. Premorenu ribu je teže vratiti u život. Izaberite pribor koji odgovara veličini ribe koju lovite ili očekujete. Recimo, teže je izvući veću ribu kratkim štapom. Koristite predveze srednjih prečnika. Ovo vam omogućava da manje ribe brže izvučete iz vode ne dovodeći u pitanje njenu živahnost. Ako je riba koju ste zakačili premala jednostavno opustite skroz strunu. Barbless udica će vjerovatno sama ispasti iz ribljih usta! 😀

3. Pažljivo postupajte sa ribom. Ribe su vrlo osjetljiva stvorenja. Mnoge ribe imaju onu klizavu sluz koja je u stvari zaštita od parazita i veoma se lako ošteti dodirom. Škrge su slijedeće osjetljivo mjesto. Nikad nemojte hvatati ribe za škržne poklopce a isto tako nemojte je stezati. Odstraniti udicu možete prstima ili koristiti tzv.  heedle-nose klijesšta (špicange,špicangle) ili neki specijalno dizajniran odstranjivač udica. Udicu uhvatite što bliže mjestu gdje je ova ušla u riblje tijelo i izvadite je samo pokretom zgloba.

Ako pecate iz čamca koristite mrežu za prihvat ribe (meredov). Neki od njih (od meredova) su specijalno dizajnirani za “uhvati i pusti”.  Tipično su izrađeni od mekšeg materijala bez čvorova i dosta su plitki. Ako se pravilno koriste neće oštetiti riblju sluz. Prije dodira ribe rukama, pokvasite ruke opet zbog zaštite riblje sluzi. Neke ribe, kao recimo bass, mogu se uhvatiti za donju usnu i olakšati vađenje udice. Ne činite to i sa, recimo, štukom ili maskijem (američki pandan evropskoj!)  jer se možete ozbiljno povrijediti na oštre zube.

Uobičajeno je da se riba zakači za usta. Međutim, ponekad se desi da se udica zakači za škrge ili duboko u grlo ribe. U tom slučaju je veoma teško izvaditi udicu bez oštećenja. Tada jednostavno odrežite najlon što bliže udici i ostavite je unutra.Vremenom će sama ispasti. Doduše, moguće je udicu presjeći na pola nekim oštrim kliještima i onda je lako obje polovice izvaditi van. To bi bilo najmanje bolno i frustrirajuće za ribu! Ovo spada u domen hirurgije. Na vama je da se snađete kako najbolje znate i umijete!

4.  Ako lovite na rijeci, oslobodite ribu u mirnijoj vodi tako što joj glavu okrenete u vodenu struju. Ribu držite za korijen repa i ispod glave i lagano je gurajte uz vodu. Na ovaj način, riba će lakše doći do neophodnog  joj kisika!

Kad osjetite da riba ponovo ima dovoljno snage, jednostavno je pustite. Uspješno oživljena i neoštećeno vraćena riba je dio kulture svakog ribolovca (pogotovo mušičara!). Ako ste tek počeli da učite o mušičarenju,  zamolite nekog iskusnijeg kolegu da vam pokaže kako se to uspješno radi. Jednom kada naučite, biće vam zadovoljstvo da znate da će riba koju ste ulovili danas, živjeti i sutra.!

 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Moral i etika sportskog ribolovca


Bez sumnje, sportski ribolov veoma korisno utiče na psihofizičke i motoričke osobine čovjeka ali on ga istovremeno i oplemenjuje, budi u njemu humana osjećanja i uči ga da voli prirodu i zemlju po kojoj korača.

Boravak u prirodi i njena ljepota pobuđuju u čovjeku plemenitost i razvijaju i razvijaju ljubav prema ljepotama i bogatstvima svoje zemlje, budi uzvišena osjećanja patriotizma, razvija njegove estetske vrijednosti, uči da ga bude istrajan, sistematičan, pošten i dobar.

Razvijajući te osobine, čovjek izgrađuje i svoj lični moralni profil te postaje čvrst i stabilan oslonac društvene zajednice.

Sportski ribolovac stiče navike da poštuje prirodu i njene zakonitosti, da ne narušava njen sklad, da je čuva i pomaže joj da se odbrani od svih nasrtaja na njen integritet.

Tim ciljevima pravi sportski ribolovac podređuje svoje ponašanje i izgrađuje svoj stav prema okolini u kojoj živi.

Ljudi koji su propisivali norme ponašanja čovjeka prema prirodi, prvenstveno su imali na umu potrebu da se sačuvaju prirodni resursi i da svi steknu naviku da strogo paze na svoju životnu sredinu, da je čuvaju i podižu njen kvalitet jer tako poboljšavaju uslove svog vlastitog življenja.

U svemu tome, sportski ribolovci posebno treba da prednjače, da budu uzor drugima i da ličnim primjerom pokazuju kako se treba ponašati u prirodi!

Sačuvajmo prirodu!

BISTRO*

Vaša Edina*