Krivaja – neistražena ljepotica (2. maja 2010. god.)

U skladu s nakanom a i prošlogodišnjom odlukom da s tabkom* odem na neke druge destinacije jer više nisam u takmičarskom ribolovu, obišli smo i rijeku Krivaju. Tu ljepoticu ispod planine Klek.

Bilo je i ulova. Uostalom pogledajte i sami…

Krivaja ko Krivaja, ostala je ista. Čista ko suza! Samo su se ljudi koji žive uz nju strahovito promjenili. Bilo da su stalni stanovnici uz rijeku (divlje deponije), bilo da su kamperi i povremeni (kao ove godine), prvomajski izletnici te ribolovci (gomila smeća tako karakteristična za one koji sigurno iduće godine neće pohoditi ovu ljepoticu jer će reći da je tu sve neuređeno i prljavo a čemu su i sami pridonijeli)!

Spram prošle godine, situacija je sve gora. Moguće je da sam prošle godine posjetila dobru lokaciju sa ekološki osviještenijim ljudima. Ovaj put nije bilo tako. Idući od Tuzle, tačnije na relaciji Ribnica pa sve do Zavidovića, trebalo nam je (tabku* i meni) skoro puna dva sata dok se nismo, idući i vraćajući se polako nazad, skrasili kod starog mlina (drži ga djed Uzeir) u mjestu Brezik,  gdje nam se s pravom učinilo najpogodnije za jednodnevni izlet i za ribolov!

Moguće je da je ova lokacija čišća i zbog gore napomenutog  gosp. Uzeira.

Kako sam kaže, ovdje mu redovno  na predah dolaze autobusne ture koje idu od mora ka kopnenim destinacijama pa kako sam ga skontala i njemu dođe u interesu da očisti tuđe smeće.  Po djedovoj priči, uz ono malo penzije, da se lijepo zaraditi meljući lokalnom stanovništvu ječam, kukuruz, pšenicu. Domaće pšenično brašno turisti rado uzimaju jer ga  je teško danas naći friško samljeveno,  ispod kamenog žrvnja!

Dah starine. Dah skoro netaknutog sklada prirode i stanovnika uz Krivaju!

Na prste jedne ruke,  danas se jedva može nabrojati koliko je još ovakvih mlinova ostalo u Bosni i Hercegovini. Nema struje i posebne table sa oznakom za mlin! Baš ono idilično kao u stara dobra vremena.

 Čak smo i  nas dvoje ovdje došli uz preporuku ljubaznih zavidovićana (propitkujući se gdje “ide” škobalj tog dana) inače ne bi ni obratili pažnju na dobro očuvanu mlinsku kućicu, napravljenu na idealnoj lokaciji. Bogom dano mjesto gdje nije trebalo puno intervencije  da bi se na vodenicu usmjerila snaga vodenog toka!

Patuljci pojma nemaju

Danas sam sa tabkom* posjetila jezero na kopu Šićki i ne malo sam bila iznenađena neinformiranošću izletnika o skorašnjoj mogućnosti da ovaj biser nadomak Tuzle nestane sa lica zemlje!

Nisu željeli da ih slikamo i ovjekovječimo njihovo pijančevanje i krkanluk. Haman su se prepali naših novih skupocjenih mobitela i digitalnih fotoaparata i malene sveščice u kojoj smo mislili da zapišemo pokoju notu sa ovog predivnog jezera čije obale su tek počele da se bude u svoj svojoj proljećnoj ljepoti.

Do 1. Maja (praznika rada) kada se ovdje očekuje veliki broj izletnika, drveće ima da olista u onoj tipičnoj svijetlo zelenoj boji karakterističnoj za rano proljeće.

Ima da prorade i mini deponije smeća od tih istih nesavjesnih izletnika, kampera, ribolovaca!

U gore spomenutu svešćicu niko nije htio da upiše svoje utiske o ljepoti ovog jezera.

Kad sam spomenula da neke od njihovih potpisa za eventualnu peticiju mogu da skeniram i postavim na internet u sklopu AKCIJE I PETICIJE ZA OČUVANJE JEZERA, sa strahom su odbili, obrazlažući to činjenicom da se oni ne miješaju u politiku a pojedini čak i da im se .ebe šta će biti sa jezerom!

Hmm….

Baš čudno, zar ne?

Hajde de. Makar smo im pokvarili onaj dobro nam poznati i bahati osjećaj dokone sigurnosti u njihovo nedodirljivo “ponašanje”  i naglasili da makar neko prati svaki njihov pokret. Pogotovo, eventualno bacanje smeća. Konkretno pivskih flašica koje su letjele i u jezero i na prilazni put a nije još ni podne bilo! Sudeći po hrani i piću (nismo zavirivali u tuđe jer su nas sami pozvali što smo glatko odbili), njihova terevenka će se završiti sutra u subotu ili možda čak i nedjelju.

Neko sa strane bi rekao, blago njima, uživaju. Ja bih prije rekla da su vidjeli sami sebe. Najmanje ljepotu prirode u kojoj su tobože došli da uživaju.

To je onaj jedinstven osjećaj koji kao pojedinka ne mogu da opišem. Ima ljudi na kugli zemaljskoj samozadovoljnih sobom koji ne mare za ostale. Koje je briga za danas a za sutra, lako ćemo.

Ne bi mi bio problem zbližiti se s takvim ljudima. Naprotiv. Druželjibiv sam tip.

Mnogo veći problem bi mi bio, gdje naći pogodno mjesto uz obalu jezera a da ne budem blizu takvima ili sličnim njima!

Ja u prirodu i na vodu dolazim da uživam svim svojim čulima.

Zašto imam oči a da ne gledam ovaj biser nadomak Tuzle?!

Zašto imam uši pa da ne slušam poj ptica pjevačica i prelijetanje grmuša u obližnjem šipražju. Znači, daleko od gradske buke!

Voda je toliko čista da se komotno može i napiti iste. Znači s njom mogu i utoliti žeđ ako je baš zapelo. U najmanju ruku, umiti se njom!

Ovdje se diše punim plućima. Od nastanka jezera pa do danas, priroda je učinila svoje. Bogatstvo flore i faune ovdje je nemjerljivo.

I sad sve to teba da se uništi zbog megalomanskih težnji (da sad i ja ne zadirem u ekonomsku politiku) lokalnih moćnika obećavajući lažan prosperitet lokalnom stanovništvu Šića, Bukinja, Tuzle a kaobajagi i cijele BiH!

Hmm…

+++

+++

(post u doradi…)

Više slika na posebnoj stranici sa desne strane ovog bloga ili direktno na linku:

Spreča

Na povratku iz Broda (bosansko-srpskog), vrijedilo se pola sata odmoriti, osmatrati i čak pokušati nešto uloviti u rijeci Spreči, blizu njenog ušća, na par kilometara od Doboja, odmah ispred tunela.

Riba, naravno, ni ovdje nije “grizla” kao ni u Brodu! Desetak riba za dva dana na cijeloj stazi je totalni promašaj, fijasko!

Nevakat je ovo vrijeme za ribolov ali eto naletila sam na još nekoliko entuzijasta, upornih ljudi na vodi.

Džabe tabla! Nema čega nema na divljoj deponiji pored naše ljepotice od rijeke…

Ima vremena. Osvijestit’ ćemo se kao ljudi. Ja možda tad neću biti živa ali nešto bi ipak trebalo ostaviti za mlađe naraštaje!

Na sramotu, nama starijima!

Ilinčica

Šta je Ilinčica? Obično brdo iznad Tuzle kao i svako drugo. E pa nije! Za razliku od ostalih izletišta ovo brdo smo nekad zvali “plućima” grada.

Nekad se ovdje prije rata, dolazilo pješke i na biciklima. Nije bilo fora dovesti se automobilom! Ljubovalo, veselilo, teferičilo. Čula se harmonika, gitara, violina. Za prvomajske proslave ovo je bila nezaobilazna destinacija.

Onda je došao blentavi rat pa smo posjekli skoro svo drveće. Kako je to strašno bilo za vidjeti. Moralo se na nečem ugrijati i spremiti ručak. Struje nije bilo 92’ i 93’ dovoljno. Glad i neimaština. Neki su samo radi zarade obarali čak i mlada stabla kad su već starija  posjekli.

Rat prestao, prestala i sječa drveta! Ilinčica se oporavila i opet nas primila u svoja njedra. Ko majka malo dijete. Nigdje ne vidim zahvalnosti za to. Ništa se ovdje značajno nije uradilo poslije rata osim obnovljenog asfaltnog sloja. Aferim. Postoji pokoja pješačka i džoging staza i na tome se stalo. Dva puta je (ne)namjerno podmetnut požar. Nikad nisu pronađeni krivci. Ilinčica se ne buni. I taj nemar nam je oprostila. Čak se spominje Kozlovac kao bolja turistička destinacija po mišljenju tuzlanskih turističkih stručnjaka. Hmm… Baš čudno. Kozlovac pun kuća, ograda, avlija. kao da i nisi izašao iz grada. Ilinčica je kao prašuma spram Kozlovca. U blizini nema stambenih objekata osim jedne privatne kafane koja godinama tavori na granici rentabilnosti, na tebe ne reže avlijski psi, tišinu narušavaju samo izletnici koji puštaju glasnu muziku iz svojih automobila.

Za ovo drvo kažu da ga je “spucao” grom. Hajde de. Nebitno sad. Pitanje je zašto nije posječeno i zašto kao prošlih godina nije pokošena žara (kopriva) uz glavne asfaltne puteve kao i na pješačko-džogerskim stazama. Gradsko komunalno je opet zakazalo.

Kada gledate ove slike, ignorišite sve što se vidi na visini do otprilike jedan metar od zemlje. Iznad jednog metra raj, ispod tog metra kojim doseže pogled, pakao, najblaže rečeno!

 

Zar nije predivan pogled. Idilu kvari smeće na ivici puta!

Na ovoj slici sam pokušala da ignorišem taj metar od tla. Divota jedna.

Kako slikati Ilinčicu a da zaobiđem ove najlonske kese?

U zarasloj žari, pored limenke piva, stidljivo se probijaju zambaci!

Još malo pa gradska deponija!

Ovo je ribolovna priča, reći ćete! Zašto pišem više ekološke teme a ne ribolovne. Sama situacija me tjera na to. Osim toga, za ribolov imate specijalizirane sajtove gdje sve možete naći. Čak i forum pa tamo razglabajte o ribolovnim temama. Ja, prvenstveno volim prirodu (naravno i ribolov) i slušam svaki dašak njen!

Ovo je moj apel da Ilinčici vratimo stari sjaj i dostojanstvo! A tako malo treba. Priroda se već sama pobrinula. Još malo ljudske ruke i ovo bi postao raj!