Arhive oznaka: muškarci

Izbor sportiste godine Tuzle za 2001. godinu


 

 Prebirem po arhivi i starim albumima sa fotografijama

Moja je greška što sam odabrala sport koji nema odlike popularnosti kao npr.  fudbal, košarka, karate, tenis i tome sl. ali vjerujte da sam ove godine bila na vrhuncu svoje sportske karijere. Kad kažem vrhunac, mislim na sve moguće što se do tad moglo osvojiti i nagraditi u sportu kojim se bavim. Mjerili su se trenutni uspjesi. Zato i nisam među prvonabrojanim! Znate dobro na šta mislim. Toliko sam bila u ekspanziji da sportki moćnici nisu mogli te godine zanematiri moje uspjehe na lokalnom, federacijskom (+ majstorice sa Republikom Srpskom) te na svjetskom nivou.

Pa, ne mogu baš osvojiti zlato ili srebro pored savršeno pripremljenih ribolovnih nacija i njihovih ženskih ekipa! Nikad neću oprostiti našim sportskim “neradnicima” iz Tuzle, kantona, federalnog te krovnog bosanskohercegovačkog ribolovnog saveza što nam nisu pružili bolje uslove kod odlaska na svjetska ribolovna prvenstva.

Nikad!

Zar sam morala da dižem pozajmice i kratkoročne kredite te “ganjam” sponzore samo da bi se bolje pripremila za svjetsko prvenstvo?!

Napomena!

Te, već daleke 2002. godine, gradski i kantonalni moćnici su gledali da spoje oba izbora. I Tuzle i tuzlanskog kantona. Opravdanje – materijalni troškovi!   Tako da je Merima briljirala u obje konkurencije. Nas, ostalih desetak smo joj naravno, iskreno čestitali! Sportisti smo, zar ne?

Jedino je Merimi Softić ovdje bilo dosadno!  Tako se bar meni učinilo. Jedina osoba sa prekrštenim rukama na proglašenju! Ko biva, mi ostali smo nula za nju.

Žalim što naši sportski uposlenici i oni “meritorni” zaduženi za promociju ali i nagrađivanje po učinku, nisu dobro sagledali moj “radni učinak” na terenu! Ispalo je da smo mi “ostali” FACE ali samo u svom sportu. Favorizacija sportova je bila i ostati će. Ja nemam uticaja na to!

Tada se gledalo da li je neka karatašica iz SINALCO-a osvojila prvo mjesto na Svjetskom prvenstvu a iste te ili iduće godine poslije osvajanja ove “laskave” titule se udala i napustila sport!     :mrgreen:

Ovo je neprovjerena informacija i ne može mi se stopostotno vjerovati!

Sve ove godine iza 2001. sam ostala dosljedna principima koji i krase ovu divnu sportsku disciplinu. Spram favoriziranih sportova kao što su recimo, karate ili tenis (mislim na ovu sportsku godinu u Tuzli, našem kantonu ali i u Federaciji BiH) kod kojih samo stignete da upoznate hotelsku sobu i dvoranu u kojoj se takmičite,  ja sam upoznala divne ljude, prirodu, kulturne znamenitosti (pisati ću o njima nekom drugom prilikom) i upravo je to ono nemjerljivo kod drugih sportova!

p.s

Tješi me činjenica da se, od kad je oformljen ovaj izbor (ente godine), ni jedan moj kolega ili kolegica nisu uspjeli kandidovati!

Odlazim u “ribarsku penziju” prezadovoljna! 😀

I muškarci su ove 2002. godine krenuli po medalje u Belgiju ali nisu ništa bolje prošli nego mi, žene!  :mrgreen:

Hohohohohohoohohohoh…. 😀

Napominjem da su ovdje sve elitna tz i bosanskohercegovačka sportska imena. Izdvajam Murisa Đuga i Aliju Filipovića!

Evo kratkog članka o tome.

Od manekenskih dana do danas…


KAD SAM MISLILA DA JE MANEKENSTVO FURKA!

Nekad, dok su muškarcima znala zaigrati srca i dok su im oči upadljivo kolutale po mojem tijelu dok sam koračala po modnim pistama…

(slika iz jednog renomiranog bosanskohercegovačkog dnevnog lista)

Paparazzi su bili vrijedni! Hajde de! Hvala im!

Ovdje su me uhvatili na jezeru Sniježnica! Ovu sliku sam sasvim slučajno pronašla na Internetu. I ja sam se prijatno iznenadila prezentacijom iste!

 TABKO i njegova gostoprimljivost…

Ne zovu ga džabe nadimcima kao što su GROF ili CAR!  😀

UHVATI I PUSTI – (CATCH & RELEASE FISHING)


Sjedim ti ja ljetos sa svojim odabranikom u improvizovanoj hladovini uz samu obalu jezera Modrac. Kiseljak. Tuzlanska strana jezera. Klepam ribe samo tako. Da čuvarku napuniš do vrha. Gledaju me okolni ribari ali i znatiželjnici (pa i njihove žene, djevojke, ljubavnice, ko će ga sad znat’?!) sa obale iz sigurne i duboke hladovine. Nemam vremena da i ja njih gledam. Svako svoja posla nek’ radi, kontam u sebi.

Moj dragi raspalio roštilj a pristavio i kotlić. I to raji čudno. Biva, žena mu peca a on kao kakva domaćica. Šta mu fali. Nek’ vidi kako je nama ženama. 

Prošlo sat, dva, možda i tri. Ja se zabavila vađenjem ribe, podne davno prošlo.

Dragi se uzmuhao oko vatre, spremio mali kamperski stolić, namješta tanjire, traži so, biber i drugezačine,  završio krompir salatu. Ama, ushodo se ko žena pred porod!

Pita me  jesam li gladna, da popečemo ribu a kaže i varivo je gotovo! Heh…

Vidim, zapustio je vatru pod kotlićem, haman je stvarno varivo gotovo. Samo se i dan danas pitam, zašto je spremio toliku količinu hrane! Heheheheheheheh 😀 … Poslije se ispostavilo da je … O tome ću kasnije!

Susjedni ribari, svako malo, krajičkom oka pogledavaju prema našem kamperskom mjestu, komentarišući nešto poluglasno u smislu što miriše, jest vjetar povoljan danas, grize riba pravo, biće puna čuvarka.

Proderem se ja iz sveg glasa: “Koga glad muči, neka se prikuči! Hahahahahaha 😀

Da ih vidiš. Kao po komandi, svi napustiše svoje ribolovne pozicije. Nose flaše sa sokovima, lozom i domaćom rakijom, pivom, nose svoje tanjire i čaše a bezbeli i stolice. Jedan čak i deku ponio. Jedan, pun oval mezeta. Ja se prepala, stvarno! Kontam ja, nemamo mi hrane toliko da nahranimo njih petoricu, šestoricu. A ljudi idu i to žustrim korakom ka našem stolu!  Šta je tu je, kontam ja. Ugrizla se da bog da za jezik kad na neprovjereno zovem raju!

I oni onako pravo žureći ka našoj trpezi, komentarišu kakvu li to ribu pečemo a da ona tako mirisno šmeka!

Moj se dragi zakocijenio od smijeha. Cijepa se on a i dolazeći gosti se keslaju, onako po inerciji.  Još izdaleka se prepiru, ne može se deverika na roštilju spremit’, ne valja riba ove godine, pomor ribe bio, hajde de da vidimo i to čudo, ponijeli smo i mi mezeta pa ako riba ne valja možemo s našim mezetom i sa “ljutom”  nastavit’  i sve tako, ko nekakve babe!  Ne zatvaraju usta  i  ne gledaju u roštilj već u neki fluid iznad  žara. Zamirisalo im. Garant!

Odložih i ja štapove, konačno. Red je zbog gostiju. Sunce me svakako dobrano opalilo. Suha usta. Žeđ me uhvatila. Nagutah se prvog soka koji mi je dopro iz priručnog frižidera. Dođoh sebi malo.

Poče uobičajena tematika, ribarska. Koliko je ko, kad, kako, sa čime, s mukom ili bez muke. Zna se čega. Riba. Ja čega će bit'… 😀

Podijelih ja one jednokratne tanjire i prvih desetak napečenih riba poturih im pod nos. Da im vidiš očiju, razrogačenih!

-Pa ovo nije deverika! Šta je ovo?

-Ovo jegulja, fakat?

-Nije jegulja konjo, vidiš da ima glavu i rep! A vid’, boga ti, stvarno, šta je ovo, a, Dinče?!

-Ama riba, šta će bit’, samo vi probajte! – sa zagonetnim smješkom ja njima.

Moj dragi se cijepao, kad ne upade sa one sklapajuće, kamperske stolice!

-Ma ja ovo ne jeo, reci koja je riba, možda i probam koji zalogaj?!

-Đe ono, meze što ga ponesosmo ovamo? – javi se treći. Što je sigurno, sigurno je! Jednom su meni podvalili žablje batake kao rakove. Niko me više ne može prevarit’! (Hmm… Žablji bataci i rakovi. Nigdje veze! Mora da je bio tad pijan!)

-Vidiš da  je riba, ćoro ćorafi! Haman ti treba dioptrija? – na to će četvrti komentator.

-Jest da je čudna. Prugasta ko zmija. Ja još vake nijesam viđo u Modracu! Hmm… Isto štuka naša! – javio se peti. (Woow :D)

-Ama , Dinče, jel’ to ona riba što je cijeli dan “cijepaš” iz Modraca, hajd’ priznaj, svega ti ? (A jesam se bila naklepala deverike samo tako dok su u njih čuvarke zvrjale poluprazne!) 😀

Gledam ja ove “ribarske profesionalce” i pitam se jel’ to piće iz njih govori ili neznanje. Kontam sve, opalila ih ljuta loza il’ rakija pa ili se šegače il’ stvarno ne znaju ali gledajući kako se onaj moj slatko smije, najzad i ja prasnuh u smijeh!

Tek šesti potrefio. Hahahahahahahaha 😀

-Aaaaa, ovo je morska riba, bog vas ne ubio! – on će ti “značajno” ostalima! Kao biva najpametniji! Usput je napravio grimasu kao da jede lubenicu. 😀

Tek je tad nastala ludnica.

Neki u nevjerici, neki ozbiljno podbodeni rakijom i pivom (naši ribari uvijek vole cugnut’ pokoju!) počeše psovke, galama neviđena. Mislim da smo se na kilometar čuli i lijevo i desno uz obalu, koliko su neki vrištali od smijeha! Mislim da je okolna raja mislila da smo uhvatili kapitalnu ribu (šarana ili soma) jer je jedan od onih strastvenih komentatora uzeo svoj štap i mlatio vodu. Ko biva, on mu kriv (štap) što nije pogodio!

Šta pogodio?

SKUŠU!

Pem’ ga ja plentafa!

Riba (pecanje) svakako više nije išla po najvećoj žegi. Vrijeme je i bilo za odmor i traženje hlada i predaha od buljenja u kvisko-e (indikatore trzaja ribe), tako da sam se i ja opustila uz njihov opasno zarazan smijeh. Pojedoše oni nama svu skušu pa i upohovani oslić te dva zubatca koje je moj dragi krišom od mene ponio za ne daj bože. Da ne zafali!

Sjelo se do kasno navečer. Ponapijali se oni ko daske i što je nevjerovatno, svo vrijeme su se smijali. Ućute se na neko vrijeme. U međuvremenu jedan prasne u smijeh i zapali ostale. I tako do u kasnu noć.

Sad više nije bilo teorije od povratka nazad kući, u Tuzlu!

E, tek sam sad skontala da ih je moj dragi krišom pozvao dok sam se ja okupirala pecanjem. Mom izbraniku taj dan nije bilo do ribolova ali jeste bilo do sijela. Zato i onaj kotlić sa krompir-paprikašem! Ahaaaa…. Hahahahahahahhaa 😀 ! Ah, ti muškarci! Grrrrrrrrrrrrr…

Ama, muškarci su smislili repertoar bez nas žena. Interesantno, nisam bila ljuta. Možda malkice zabrinuta. Zarekla sam se. niko od njih to veče, neće voziti auto pa ni moj dragi. Nema šanse. Sva  sreća pojaviše se žene nekih od ovih pijanih komentatora  (skrivene tokom dana, gore u dobokoj hladovini i šatorima) pa sam i ja imala kolegice za “ženske priče” a i ugodnu večernju kafu.

Generalni zaključak i komentari:

-Šta će vam morska riba kad ste kraj Modraca? (pa što ste je onda jeli kad vam se ne sviđa… vraga im se nije svidjelo… ne bi je oni svu pojeli!)

-Idete u ribolov a nosite ribu, biva ja i dragi ( u prethodnim postovima sam naglasila da bez obzira na sve moguće vremenske uvjete nosim skoro sav ribolovni i kamperski pribor, obaveznu hranu kao i rezerve hrane i vode, rezervoar od goriva mora biti makar do pola pun, ne daj bože zime da se ne bih smrzavala kao što sam nekad znala!)

-Slučajno smo taj dan ponijeli morsku ribu na jezero. Stvarno! Uopšte nismo znali da ćemo na Modrac. Planirali smo vikend u prirodi (ne uvijek obavezno kraj vode. Prema tome, skuša je slučajno zalutala na “slatkovodne obale”! Kao, uostalom i zubatac i pohovani oslić!

-A šta je sa onolikom ulovljenom ribom Dinče?  Nahvatala sam je dovoljno i kad vidim da se riba u čuvarki prevrće jer nema dovoljno kisika, puštala sam je kradom nazad u vodu jer znam kakvi su ovi naši. Tražili bi da im “turim” (poklonim ribu) u njihove čuvarke a taj dan to nikako nisam htjela! Imam svoje razloge… Rekli bi mi da sam luda ili zašto sam uopšte došla u ribolov?! Da vraćam ribu nazad? Šta ćeš? Naš je mentalitet takav!

p.s.

Drugi dan, pošto smo noćili, njihove žene su nas od ranog  jutra ‘dvorile’  kafom, pićem za popravljanje (i onaj moj se uroljo sam’ tako), doručkom, ručkom! Jednostavno, drugi dan (nedjelja) ništa nismo spremali od hrane. A da smo se još potajice smijali, jesmo vala! 😀

Vraćam se na zadatu temu…

DA, UPRAVO TAKO… NAZAD!

Nazad sve vraćam. Jednom u godini ponesem pokoji primjerak kući tek da moji ukućani (otac, mati te brat i snaha ako su nam slučajno došli u goste) vide da i ja nešto “najzad” upecam! Hahahahahahahahaa 😀

Zašto sam uošte i počela sa ovom istinitom ribarskom pričom?

Baš radi tog pokreta, svjetskog vapaja, akcije, radi nastale fondacije, udruženja. Nazovite ga kako god hoćete ali ako imate volje i snage pročitajte nastavak ovog mog posta. Nadam se da će vas zanimati!

UHVATI I PUSTI  (CATCH & RELEASE)

 

Dobar ribolovac će reći da je svaka pojedina riba isuviše vrijedna da bi se ulovila samo jednom. Ako se pravilno oslobodi, riba koju ste upecali danas će biti dostupna nekom drugom ribolovcu u budućnosti.

Smanjenjem broja riba i povećanjem broja ribolovaca,  puštanje riba je od vitalnog značaja za sve! I za ribe i za ribolovce.

Da bi pravilno pustili ribu treba poštovati nekoliko pravila a to su:

1. Koristite udice bez kontra kuke (tzv. BARBLESS)

2. Nikad se ne igrajte sa ribom!

3. Pažljivo postupajte sa ribom. Izvadite udicu na “najbezbolniji” način.

4. Oživite i oslobodite ribu u mirnijoj vodi!

 

1. Koristite udice bez kontra kuke u svakoj situaciji. Pogotovo ako ste ribolovac-mušičar! Ponekad se mogu kupiti mušice napravljene na takvim udicama ali i obične udice lako možete pretvoriti u barbless. Za to su vam potrebna kliješta kojima jednostavno stisnete kontra kuku na dole.Ovaj jednostavan potez čini oslobađanje ribe sa udice mnogo lakšim.Vađenje udice sa kontra kukom je dosta složenije i izaziva veća oštećenja na ribi.

2. Ne igrajte se s ribom tj. ne zamarajte ribu bez potrebe. Premorenu ribu je teže vratiti u život. Izaberite pribor koji odgovara veličini ribe koju lovite ili očekujete. Recimo, teže je izvući veću ribu kratkim štapom. Koristite predveze srednjih prečnika. Ovo vam omogućava da manje ribe brže izvučete iz vode ne dovodeći u pitanje njenu živahnost. Ako je riba koju ste zakačili premala jednostavno opustite skroz strunu. Barbless udica će vjerovatno sama ispasti iz ribljih usta! 😀

3. Pažljivo postupajte sa ribom. Ribe su vrlo osjetljiva stvorenja. Mnoge ribe imaju onu klizavu sluz koja je u stvari zaštita od parazita i veoma se lako ošteti dodirom. Škrge su slijedeće osjetljivo mjesto. Nikad nemojte hvatati ribe za škržne poklopce a isto tako nemojte je stezati. Odstraniti udicu možete prstima ili koristiti tzv.  heedle-nose klijesšta (špicange,špicangle) ili neki specijalno dizajniran odstranjivač udica. Udicu uhvatite što bliže mjestu gdje je ova ušla u riblje tijelo i izvadite je samo pokretom zgloba.

Ako pecate iz čamca koristite mrežu za prihvat ribe (meredov). Neki od njih (od meredova) su specijalno dizajnirani za “uhvati i pusti”.  Tipično su izrađeni od mekšeg materijala bez čvorova i dosta su plitki. Ako se pravilno koriste neće oštetiti riblju sluz. Prije dodira ribe rukama, pokvasite ruke opet zbog zaštite riblje sluzi. Neke ribe, kao recimo bass, mogu se uhvatiti za donju usnu i olakšati vađenje udice. Ne činite to i sa, recimo, štukom ili maskijem (američki pandan evropskoj!)  jer se možete ozbiljno povrijediti na oštre zube.

Uobičajeno je da se riba zakači za usta. Međutim, ponekad se desi da se udica zakači za škrge ili duboko u grlo ribe. U tom slučaju je veoma teško izvaditi udicu bez oštećenja. Tada jednostavno odrežite najlon što bliže udici i ostavite je unutra.Vremenom će sama ispasti. Doduše, moguće je udicu presjeći na pola nekim oštrim kliještima i onda je lako obje polovice izvaditi van. To bi bilo najmanje bolno i frustrirajuće za ribu! Ovo spada u domen hirurgije. Na vama je da se snađete kako najbolje znate i umijete!

4.  Ako lovite na rijeci, oslobodite ribu u mirnijoj vodi tako što joj glavu okrenete u vodenu struju. Ribu držite za korijen repa i ispod glave i lagano je gurajte uz vodu. Na ovaj način, riba će lakše doći do neophodnog  joj kisika!

Kad osjetite da riba ponovo ima dovoljno snage, jednostavno je pustite. Uspješno oživljena i neoštećeno vraćena riba je dio kulture svakog ribolovca (pogotovo mušičara!). Ako ste tek počeli da učite o mušičarenju,  zamolite nekog iskusnijeg kolegu da vam pokaže kako se to uspješno radi. Jednom kada naučite, biće vam zadovoljstvo da znate da će riba koju ste ulovili danas, živjeti i sutra.!