Arhive oznaka: mini

Mini-istraživanje na jezerima nastalim na banovićkim kopovima


Moram reći da sam pravo zaribala smišljajući naziv za ovaj post. Obuzeta ljutnjom zbog nemara za ljudsku sredinu i tzv. ekološke norme, zbog pejzaža (panorama) koje podjećaju na mjesečevu površinu ili na stanje poslije kakve atomske kataklizme.

Vođena idejom da provedem još jedan dan u suncem okupanoj prirodi, vratila sam se u Tuzlu podijeljenih utisaka! Zato i moje muke sa postavljanjem naslova za ovaj post. Posebno u koju kategoriju svrstati ovaj post pa sam se nekako sa stidom odlučila na apele, ekologiju, ribolovne destinacije i naravno reportaže zbog čega i pišem o svemu ovome.

O Breštici sam već pisala na jednom od prethodnih postova. Danas sam mislila da napišem koju riječ i o Ramićkom jezeru kojeg, nazovi, najbolje čuvaju na ovom regionu! Hmm…

Osim ovih dole par navedenih redaka i komentarima u slikama ne bih više imala šta dodati za Ramićko jezero.

Po danu gladac, po noći jadac. Načuh, doduše neslužbeno, da su i ovdje mrežaroši našli svoju “meku”! Ako su općinski dušebrižnici mislili nešto postići sa uređenjem prilaza jezeru ja bih to predstavila i označila  “jedinom brigom o jezeru.” Ni grama više.

Gore gdje vidite kamion je asfaltiran put (nadam se sve do sela Seona) a dole je užas živi ako padne kiša (teren je samo zaravnat sa premalo tucanika, šljunka i pijeska za kupače i kampere ako ih već žele privući općinski moćnici)! Nisam ovdje bila godinama a vala neću ni još u neko izgledno vrijeme dok sve ovo ne srede! Hmm...

Imam pravo na subjektivno mišljenje. Zar ne?

Po meni, najbolja briga za jezero je da se ništa ne dira na njemu. Sve što je bogom dato (priroda radi svoje) ne treba dirati a svoje smeće dok smo na kampovanju ili u ribolovu svakako smo dužni pokupiti i ponijeti kući kad ga već ionako nemamo gdje odložiti jer nema kanti ni kontejnera za smeće na jezeru.

Mogu zamisliti kako izgleda ovaj prilaz (tačnije dva) kad ‘ljuljne’ kiša ovdje!

Čova sa čamcem sa elektromotorom (haman ribočuvar) nije dao da se fotografiše. Svejedno mi. Ionako on, ma koliki bio zaljubljenik u ovo jezero, ne može 24 h dežurati na njemu.

A tad ribokradice nastupaju!

Došla, vidjela i otišla. Na jezeru se održavalo, neko, meni nepoznato ribolovno takmičenje. Samo pioniri i omladinci. Seniora nigdje.

Doduše seniori ni seniorke ovdje i ne bi došli jer lov ribe udicom na plovak ovdje ne pije vode. Ova voda (jezero) je stanište veoma krupnih šarana te se na ovo jezero dolazi iz sasvim drugačijih pobuda.

Hajde de. Makar sam srela staru raju čiji puleni (dječurlija) sad pokušavaju nešto (u ribolovu) što sam već odavno postavila u  albume zaborava. Albume koje prelistamo kad smo nemoćni i kad ostarimo! Sva sreća da sam još u dobroj “formi!”

Još kad sam vidjela da se roditelji sikiraju radi bezveznih prekršaja pravila mal’ nisam pukla od smijeha. Ionako se ovo ni u šta ne boduje. Mislim na federalna takmičenja!

Takmičarska staza je svakako bila mala, nekako skraćena, sužena na najmanju moguću mjeru samo da bi učešće bilo što masovnije. Organizatorima je kvalitet bio manje bitan.

Bitno je da su se sponzori oglasili!

Dopisano danas u nedjelju 05. 09. 2010. god. oko 15 h! Pronašla informaciju na bistrobih.ba ribolovnom portalu koju prenosim u cjelosti!

S.R.D. “Klen” Banovići: Pionirsko ljeto 2010.

Tradicionalno takmičenje malih ribolovaca
Takmičenje se održava dana 04.09.2010. godine u okviru manifestacije obilježavanja dana općine Banovići na takmičarskoj stazi jezera „Ramići“ u Ramićima kod Banovića.
PROPOZICIJE:
STARIJA SKUPINA:
Djevojčice i dječaci rođeni 1995, 1996, 1997 i 1998 godine, pripremu vrše samostalno bez pomoći drugih lica, trener može samo pružiti verbalnu pomoć.
MLAĐA SKUPINA:
Djevojčice i dječaci rođeni 1999, 2000, 2001, 2002, 2003. Godine. Ova skupina obavezno mora imati trenera pored sebe tokom cijelog takmičenja. Treneru je dozvoljeno stavljanje mamaca na udicu, skidanje ribe i bacanje primame. Treneru nije dozvoljeno držanje štapa dok je udica i plovak zabačeni u vodu, kao i zabacivanje i vađenje ulova.
Bodovanje se vrši zasebno kod obje skupine takmičara, odnosno boduje se samo
pojedinačni plasman:
1 . STARIJA SKUPINA
– Dječaci prva tri mjesta
– Djevojčice prva tri mjesta
Za sva tri mjesta dodjeljuje se diploma i medalja, a prvoplasiranom takmičaru pehar.
2 . MLAĐA SKUPINA
– Dječaci prva tri mjesta
– Djevojčice prva tri mjesta
Za sva tri mjesta dodjeljuje se diploma i medalja, a prvoplasiranom takmičaru pehar.
3 . MAJSTOR STAZE
– Takmičar bez obzira kojoj skupini pripada, sa najvećim ulovom na takmičenju dodjeliti će se prigodan poklon i diploma.

U cilju kvalitetnije organizacije takmičenja, pripreme startnih mjesta, obezbjeđenja sudija, doručka i ručka mole se učesnici takmičenja da svoj dolazak najave:
– Pismeno na adresu: Admir Kapić, 119. MBbr. Br 52 75290 Banovići
– Mailom: admirkapic01@gmail.com
– Telefonom: Admir Kapić 061/411-621 ; Ibrahim Rizvić 061/739-083 ; Zlatko Hirkić 061/193-216
Kod prijavljivanja potrebno je navesti:
– Ime i Prezime takmičara
– Godina rođenja
– Članstvo SRD-a
Nadamo se da će te izdvojiti vaše slobodno vrijeme i omogućiti djeci da uživaju u ljepotama i ambijentu jednog od najljepših jezera u BiH.
Ribe ima za sve.
PROGRAM TAKMIČENJA
Do 09,00 sati prijave takmičara
09,15 sati žrijebanje, izvlačenje startnih mjesta
09,30 svečano otvaranje
Od 10,00 d 10,55 izlazak na stazu i priprema za takmičenje
Od 10,55 do 11,00 bacanje primame
11,00 početak lova
13,00 završetak lova – vaganje ulova (poslije vaganja riba se vrača u vodu)
14,00 proglašenje rezultata, dodjela nagrada i svečano zatvaranje
14,30 zajednički ručak i druženje

BISTRO !

Evo i direktnog linka: http://www.bistrobih.ba/nova/?p=18669#more-18669

Dio takmičarske staze

Stari prijatelji Dragan i Jasmina Koler

Maja Koler u elementu

Pogled na takmičarsku stazu

Ovdje su sjedile budže, u hladu

Moja malenkost uz kotlić kao moralna podrška vrlom kuharu!

Generalno da zaključim:

-Dobar prilaz ali ništavan kad padne kiša (ide jesen) jer je još previše pila (stvrdnutog blata) ispod ovo malo tucanika!

-Možda je ovo dobro za kupače (mada sumnjam zbog gomile granja u vodi nastalog potapanjem njiva okolnih domaćina) ali ne vjerujem  da ogromna većina njih  želi da uđe odmah u duboku i hladnu vodu (nismo svi iskusni kupači)  kao ja, recimo!

-Sumnjam da se ovo šaranima i ostaloj krupnoj ribi u ovome jezeru sviđa! Dobar dio priobalnog pojasa je uništen te je po mom mišljenju ugroženo stanište, razmnožavanje i uopšte obitavanje ogromnoj ribljoj i ptičijoj populaciji!

-Kao da su vizionari promašili svoj cilj. Spojiti ugodno s korisnim! Šta su željeli postići sa ovim intervencijama, nije mi baš jasno?! Možda ih hebe nedostatak para u budžetskom proračunu!

-Jezero je bilo više na cijeni dok se nije “sređivalo”  ljudskom rukom! Tada su ga pohodili istinski i vrhunski ribolovci u koje i sebe ubrajam. Ja, vala, više ne dolazila ovdje!

-Pat je pozicija. Ne valja kamperima, nije dobro ni  kupačima  a ne valja vala ni opastanku flore i faune!

 

Do insana je, nije do hajvana.

Ah, da. Još da dodam da se signal naših GSM operatera nešto popravio. Prošlih godina je bio toliko slab pa se moralo popeti na najveće brdo u okolini da bi se uhvatila pokoja crtica sigmala na vašem mobaću! Ne daj bože kvara automobila a ne možete nikome da se javite. Na to ne smijem ni da pomislim!

 

 

Dole imate sliku položaja Ramićkog jezera. Moje istraživanje se fokusiralo na tzv. donja jezera (krug ucrtan desno na karti) prema selu Tulovići gdje još rade rudnički kapaciteti!

Lijevo pristup Ramićkom jezeru a gore (više u sredini) je destinacija koja me interesovala sa stanovista stanja flore i faune!

I nisam se pokajala odlaskom sa Ramićkog jezera i pored ljubaznog poziva domaćina (organizatora, tačnije) da ostanemo na svečanom ručku i proglašenju pobjednika!

Ko to da ostane?

Govorim u množini?!

Pa, tabko* i ja!

Ako ste me već pozivali, poštovana gospodo, pozovite i mog pratioca s kojim zajedno i radim ovu mini-reportažu! Naravno da sam vas glatko odbila. Za prenemaganje pri proglašenju pobjednika i za porciju “vojničkog graha” ne bih se baš lako prodala! Hvala vam.

 

Ribolovci vole (a zašto bih ja bila izuuzetak) mirna mjesta na osami, bez buke, galame, vriske, skakanja u vodu i tome sl.

Evo slika sa mog odredišta. Mir, tišina!
Kratko i jasno.

Skoro pa raj na zemlji!

Predivna destinacija.

Bio je i pokoji ulov. Javljale su se premale štukice te nisu baš bile za nošenje kući i snimanje kamerom ali me zadivila pojava linjaka kojeg nisam vidjela godinama u našim jezerima i barama staračama!

Linjak ulovljen bolonjezom

Nije kapitalan ali je meni pouzdan znak da ne treba dirati u prirodu! Vratila sam ga u vodu sa željom da iduće godine još više poraste!

Naš kamp

Tabkov dio ribolovnog pribora kojim sam se i ja poslužila! Heheheheheh... Taj ništa ne prepušta slučaju!

Malena avlijanerka koja je pratila svaki moj pokret u ribolovu!

Iduće sezone ima da više pišem o ovome bezimenom  jezeru, ne manjem od Ramićkog ali nepravedno zapostavljenog!

Rudari ga zovu jednim imenom (Izvor), lokalno stanovništvo drugim (Bišur, Bišun, Bešin, tako nekako) što je inače znak naše slabe zainteresovanosti i ribolovne tradicije!

Narodu ovoga kraja pojam jezero, ribolov ili konzumiranje ribe  nikada nije bio dio tradicije. Možda pokoji potok ili rječica ali dalje od toga ne.

Otvaranjem rudnika u socrealističko doba, promjenila se i sudbina lokalnog stanovništva. Prvo nabolje (svi su imali posla ovdje) pa do poslije rata kad je svima ovaj teren postao teret  a podsjeća na postkataklizmično doba!

Uništen krajolik, eksproprisane njive, livade, putevi, cijela imanja, nečija djedovina!

Da bi nešto postalo tradicija treba da prođe, bar je kod nas tako, i po više stotina godina!

Ne zamjerim im. Mislim, lokalnom stanovništvu! Čak se i mi ribolovci često sporječkamo oko naziva vrsta riba. Ovdje lokalni mještani svojataju jezera. Neki kažu da pripadaju Banovići selu, neki Tulovićima. Ne priznaju putne table na kojma se jasno vidi npr. da smo iz Banovići sela odavno izašli pa iz Podgorja i skrenuli prije same table sa natpisom Tulovići na  ovo jezero! 

Naslušala sam se žalopojki da je ovdje nekad bila nečija njiva, cijela imanja, da se nekad bolje živjelo. Moguće je ali tad nije bilo automobila, mobitela, televizora i sl. stvarčica koje danas  “život znače”!

I tako to…

Do nekog sljedećeg pisanja.

Vaša EDINA*

BISTRO!

Patuljci se ne daju lako!


Rat nas nije zastrašio toliko pa neće ni megalomanske ambicije BiH i lokalnih moćnika!

Za nas ekologe ili bar kako sami sebe skromno nazivamo “ljubiteljima prirode”, rat još nije završio.

Za one klonule duhom nema mjesta među nama. Oni nek’ i dalje posjećuju mondena ljetovališta i nek’ budu viđeni u svim iole značajnijim zadimljenim kafićima. Ne zavidite im na slikama sa plaža ispred luksuznih svjetskih ili  hotela na Jadranu. Nekome je to svrha života. Pokazati sebe (čak i svoju golotinju) da bi prikrili manjak samopouzdanja u sebe, da bi bili face jer pobogu, ne može svaka šuša u Antaliju, Tunis, Maroko…

Raspravu o preskupom takmičarskom ribolovu (i/ili recimo šaranskom) sam već odavno završila na svim mogućim eko i ribolovnim forumima! Potrošila sam toliko novaca (ponekad i živaca) da sam komotno mogla kao i drugi posjetiti sve iole, za naš džep, dostupne turističke destinacije!

U čemu je razlika? U čemu je poenta?

More, jadransko i tursko (dok još niko nije znao za Antaliju jer imam rodbine tamo) sam vidjela dok me je još babo vozikao za vrijeme stare Juge starim evropskim drumovima. Ništa nisam propustila. Sve sam živo upijala svim svojim čulima.

Ali da ne idem u krajnost zadržati ću se samo na jednoj  veoma važnoj činjenici.

Mnogi u našoj domovini ne poznaju ni svoj uži zavičaj kako treba a tek sve ljepote Bosne i Hercegovine!

Odakle to znam? Odgovor je jednostavan. Mnogi u Tuzli (a tek u kantonu ili u BiH)  i ne znaju gdje se nalazi npr. ovo jezero!

Kako do njega doći?

Svi pitaju koliko ima kilometara do njega a niko ne pita za tačan njegov položaj! Pa i položaj sa ekološkog stanovišta!

Uskoro ćemo ovakve slike gledati samo kao wallpapers na našim kompjuterima! Kad ovo bude zatrpano biti će kasno za kajanje!

Koga briga za stanovnike mjesnih zajednica Bukinje, Plane, Šićki itd.?

Šta mogu mravi? Šta sve mogu patuljci kad su združeni?

Nemam namjeru da nekog vraćam u osnovnu školu. Prosudite sami!

Peticija građana ovog mini-regiona je već krenula. Peticija građana prema kojima se Tuzla odnosi nekako maćehinski!

Na sramotu nam ako ne potpomognemo ovu akciju. Akciju naših komšija.

Dokažimo da se patuljci ne daju lako!

Sad je do vas!

p.s.

Autorska prava na slike su u vlasništvu Facebook-grupe u sklopu:

*Peticije za očuvanje jezera “Kop” Šićki Brod*

na linku:

http://www.facebook.com/group.php?gid=110010499036728

Nadam se da mi Roko i Rusmir neće zamjeriti na ovoj mojoj maloj krađi!

Unaprijed zahvalna!

Vaša EDINA*

*BISTRO NARODE*

 

Patuljci pojma nemaju


Danas sam sa tabkom* posjetila jezero na kopu Šićki i ne malo sam bila iznenađena neinformiranošću izletnika o skorašnjoj mogućnosti da ovaj biser nadomak Tuzle nestane sa lica zemlje!

Nisu željeli da ih slikamo i ovjekovječimo njihovo pijančevanje i krkanluk. Haman su se prepali naših novih skupocjenih mobitela i digitalnih fotoaparata i malene sveščice u kojoj smo mislili da zapišemo pokoju notu sa ovog predivnog jezera čije obale su tek počele da se bude u svoj svojoj proljećnoj ljepoti.

Do 1. Maja (praznika rada) kada se ovdje očekuje veliki broj izletnika, drveće ima da olista u onoj tipičnoj svijetlo zelenoj boji karakterističnoj za rano proljeće.

Ima da prorade i mini deponije smeća od tih istih nesavjesnih izletnika, kampera, ribolovaca!

U gore spomenutu svešćicu niko nije htio da upiše svoje utiske o ljepoti ovog jezera.

Kad sam spomenula da neke od njihovih potpisa za eventualnu peticiju mogu da skeniram i postavim na internet u sklopu AKCIJE I PETICIJE ZA OČUVANJE JEZERA, sa strahom su odbili, obrazlažući to činjenicom da se oni ne miješaju u politiku a pojedini čak i da im se .ebe šta će biti sa jezerom!

Hmm….

Baš čudno, zar ne?

Hajde de. Makar smo im pokvarili onaj dobro nam poznati i bahati osjećaj dokone sigurnosti u njihovo nedodirljivo “ponašanje”  i naglasili da makar neko prati svaki njihov pokret. Pogotovo, eventualno bacanje smeća. Konkretno pivskih flašica koje su letjele i u jezero i na prilazni put a nije još ni podne bilo! Sudeći po hrani i piću (nismo zavirivali u tuđe jer su nas sami pozvali što smo glatko odbili), njihova terevenka će se završiti sutra u subotu ili možda čak i nedjelju.

Neko sa strane bi rekao, blago njima, uživaju. Ja bih prije rekla da su vidjeli sami sebe. Najmanje ljepotu prirode u kojoj su tobože došli da uživaju.

To je onaj jedinstven osjećaj koji kao pojedinka ne mogu da opišem. Ima ljudi na kugli zemaljskoj samozadovoljnih sobom koji ne mare za ostale. Koje je briga za danas a za sutra, lako ćemo.

Ne bi mi bio problem zbližiti se s takvim ljudima. Naprotiv. Druželjibiv sam tip.

Mnogo veći problem bi mi bio, gdje naći pogodno mjesto uz obalu jezera a da ne budem blizu takvima ili sličnim njima!

Ja u prirodu i na vodu dolazim da uživam svim svojim čulima.

Zašto imam oči a da ne gledam ovaj biser nadomak Tuzle?!

Zašto imam uši pa da ne slušam poj ptica pjevačica i prelijetanje grmuša u obližnjem šipražju. Znači, daleko od gradske buke!

Voda je toliko čista da se komotno može i napiti iste. Znači s njom mogu i utoliti žeđ ako je baš zapelo. U najmanju ruku, umiti se njom!

Ovdje se diše punim plućima. Od nastanka jezera pa do danas, priroda je učinila svoje. Bogatstvo flore i faune ovdje je nemjerljivo.

I sad sve to teba da se uništi zbog megalomanskih težnji (da sad i ja ne zadirem u ekonomsku politiku) lokalnih moćnika obećavajući lažan prosperitet lokalnom stanovništvu Šića, Bukinja, Tuzle a kaobajagi i cijele BiH!

Hmm…

+++

+++

(post u doradi…)

Više slika na posebnoj stranici sa desne strane ovog bloga ili direktno na linku: