Danas sam sa tabkom* posjetila jezero na kopu Šićki i ne malo sam bila iznenađena neinformiranošću izletnika o skorašnjoj mogućnosti da ovaj biser nadomak Tuzle nestane sa lica zemlje!
Nisu željeli da ih slikamo i ovjekovječimo njihovo pijančevanje i krkanluk. Haman su se prepali naših novih skupocjenih mobitela i digitalnih fotoaparata i malene sveščice u kojoj smo mislili da zapišemo pokoju notu sa ovog predivnog jezera čije obale su tek počele da se bude u svoj svojoj proljećnoj ljepoti.
Do 1. Maja (praznika rada) kada se ovdje očekuje veliki broj izletnika, drveće ima da olista u onoj tipičnoj svijetlo zelenoj boji karakterističnoj za rano proljeće.
Ima da prorade i mini deponije smeća od tih istih nesavjesnih izletnika, kampera, ribolovaca!
U gore spomenutu svešćicu niko nije htio da upiše svoje utiske o ljepoti ovog jezera.
Kad sam spomenula da neke od njihovih potpisa za eventualnu peticiju mogu da skeniram i postavim na internet u sklopu AKCIJE I PETICIJE ZA OČUVANJE JEZERA, sa strahom su odbili, obrazlažući to činjenicom da se oni ne miješaju u politiku a pojedini čak i da im se .ebe šta će biti sa jezerom!
Hmm….
Baš čudno, zar ne?
Hajde de. Makar smo im pokvarili onaj dobro nam poznati i bahati osjećaj dokone sigurnosti u njihovo nedodirljivo “ponašanje” i naglasili da makar neko prati svaki njihov pokret. Pogotovo, eventualno bacanje smeća. Konkretno pivskih flašica koje su letjele i u jezero i na prilazni put a nije još ni podne bilo! Sudeći po hrani i piću (nismo zavirivali u tuđe jer su nas sami pozvali što smo glatko odbili), njihova terevenka će se završiti sutra u subotu ili možda čak i nedjelju.
Neko sa strane bi rekao, blago njima, uživaju. Ja bih prije rekla da su vidjeli sami sebe. Najmanje ljepotu prirode u kojoj su tobože došli da uživaju.
To je onaj jedinstven osjećaj koji kao pojedinka ne mogu da opišem. Ima ljudi na kugli zemaljskoj samozadovoljnih sobom koji ne mare za ostale. Koje je briga za danas a za sutra, lako ćemo.
Ne bi mi bio problem zbližiti se s takvim ljudima. Naprotiv. Druželjibiv sam tip.
Mnogo veći problem bi mi bio, gdje naći pogodno mjesto uz obalu jezera a da ne budem blizu takvima ili sličnim njima!
Ja u prirodu i na vodu dolazim da uživam svim svojim čulima.
Zašto imam oči a da ne gledam ovaj biser nadomak Tuzle?!
Zašto imam uši pa da ne slušam poj ptica pjevačica i prelijetanje grmuša u obližnjem šipražju. Znači, daleko od gradske buke!
Voda je toliko čista da se komotno može i napiti iste. Znači s njom mogu i utoliti žeđ ako je baš zapelo. U najmanju ruku, umiti se njom!
Ovdje se diše punim plućima. Od nastanka jezera pa do danas, priroda je učinila svoje. Bogatstvo flore i faune ovdje je nemjerljivo.
I sad sve to teba da se uništi zbog megalomanskih težnji (da sad i ja ne zadirem u ekonomsku politiku) lokalnih moćnika obećavajući lažan prosperitet lokalnom stanovništvu Šića, Bukinja, Tuzle a kaobajagi i cijele BiH!
Hmm…
+++
+++
(post u doradi…)
Više slika na posebnoj stranici sa desne strane ovog bloga ili direktno na linku:
Ribolovna priča 