Arhive oznaka: priroda

Najzad se neko sjetio Modraca!


Javna deponija na obali Modraca u MZ Kiseljak

Svaka čast mladima. Sjetili su se makar preko Facebook-a da animiraju ljude na ovoj hvale vrijednoj ekološkoj prozivci jer ipak je ovo daleko od akcije. Nekad je Facebook bio jak kad su u pitanju bile velike ekološke i političke aktivnosti. Sad su i domaći moćnici (čitajte političari ako vam više odgovara) oguglali na to.

Nas ekologe ili bar koji se se smatramo ljubiteljima prirode i zagovornicima njene čistoće, “lokalci” ne hebu ni za suhu šljivu!

I ova deponija je locirana u MZ Kiseljak

Nek’ mi ne zamjere na oštrim riječima ali dok se u glavama mnogih ne promjeni “ono nešto” ili još popularnije “dok ne dođu tobe”, ništa se u vezi Modraca neće promjeniti. Ja ga već godinama ne pohodim pogotovo od kako sam napustila takmičarski ribolov!

Zašto ne pohodim?

Dojadilo mi da prvo moram očistiti tuđe smeće na obali pa tek onda namjestiti kamp na nekoj povoljnoj ribolovnoj destinaciji!

A šta tek vadim iz vode to je posebna priča. O tome sam pisala u svojim prethodnim postovima!

Nema se šta za reći! Turisti se "pale" na ovo!

Kopiram tekst u potpunosti bez ikakvih ispravki! Momcima koji su ovo postavili na Fejs bih samo preporučila da manje kopiraju i da daju više “osobnosti! svojim člancima! Pogotovo ako se radi o autohtonim napisima sa nekadašnjih blogova i web-portala te fotografija skinutih sa istih!

Ne zaboravite! Ja još surfam internetom i ne pecam samo virtualno kako to misli jedan LJUTI banovićanin sa Ramićkog jezera! Pogodio ga moj ekološki osvrt i na to “obešćašćeno” jezero!

A da bih se i ja, makar virtualno priključila vašoj akciji, koristim se prilikom da i ja postavim nekoliko slika sa vaše Fejs-grupe! Ne zamjerite!

Ja ovakvu brodicu ne bih ostavila na nemilost zubu vremena! Bar toliko cijenim svoj novac. Hmm...

 

Kad ne znaš šta ćeš sa krntijom, "krhni" je u Modrac!

Zar je potreban komentar?

Ako ti zatreba građe za novu kuću slobodno uzmi sa starog hotela na Kiseljaku! Džabalama je…

 

Zar nije tuzno gledati ovakvu ljepotu,ovakvo bogatstvo koju mnogi nemaju,a za koje mnogi nemaju razumjevanja i pameti.Zastitimo ovo makar od vece stete kada je jedna vec ucinjena!!!Kakvi su to ljudi pa unistavaju ovakvu ljepotu?

POSTANAK

Akumulaciono jezero Modrac nastalo je 1964.godine izgradnjom brane na rijeci Spreči u mjestu Modrac, opština Lukavac, kako bi se industrijska postrojenja Tuzle i Živinica snadbjevala vodom. Na njega se može doći sa svih strana. Iz pravca Doboja I Gračanice magistralnim putem Doboj –Tuzla.U Lukavcu se skrene desno na regionalni put prema Banovićima, uzvodno uz rijeku Spreču, prolaskom kroz mjesta Modrac i Prokosoviće, stižete do jezera. Nastavljajući tim putem prolazite kroz mjesta Lukavačke opštine: Bikodze, Turija, Babice, Poljice. Pristup jezeru moguć je duž cijele obale. Ako se krećete iz pravca Hrvatske i preko graničnog prelaza Orašje te iz pravca Gradačca i Srebrenika, do jezera ce te doći putem Orašje – Tuzla.U mjestu Šićki Brod (raskrsnica – petlja pred Tuzlu) možete skrenuti desno prema Lukavcu i izaći na jezero več navedenim putem Doboj – Tuzla, ili produžiti, pa preko Kiseljaka i eto vas na jezeru.Ako dolazite iz pravca Sarajeva magistralnim putem prema Tuzli, do jezera možete stići prolazeći kroz Živinicku opstinu, Šerici priluk, ili produžiti do Husina ili Šićkog Broda. I da hoćete, jezero ne možete promašiti. Riječ je o jednoj od najvećih akumulacija u bivšoj Jugoslaviji, u koju se ulijevaju rijeke Spreča i Turija. Prostire se na oko 17 kvadratnih kilometara, maksimalna dubina je oko 20 m., najveća širina oko 1600 m., a dužina 11 km..
Jezero Modrac je izuzetno veliki potencijal, ne samo za snadbjevanje idustrijskih postrojenja vodom, već i za navodnjavanje, zatim kao moguća fabrika pitke vode, idealno mjesto za razvoj turizma, i za najvazniju stvar na svjetu – ribolov. Cijelom dužinom obala je pristupačna i za vrijeme niskog vodostaja, automobilom se može stići skoro do svakog dobrog mjesta za pecanje na jezeru. Za vrjeme visokog vodostaja, potrebno je kratku dionicu preći pjesice.
Najveće dubine prostiru se sredinom jezera, gdje su i stara korita rijeke Spreče i Turije, te u neposrednoj blizini brane. Dno se sastoji od zemlje i kamena, na jednom djelu Tuzlanske obale ispod Kiseljaka i dobar dio obale ispod sela Bokavici u Lukavačkom dijelu, kao i prema brani. Dno jezera prepuno je panjeva, krupnog kamenja i ostataka drveća, kuća i drugih potopljeni objekata.

ŽIVOT U JEZERU

Jezero je bilo najbogatije u periodu njegovog nastanka pa negdje do 1985. godine. Tada je tek počinjao razvoj industrije, ribolovaca je bilo znatno manje nego danas, a nihov pribor, znanje i vještina skromni.Što je najvažnije, krivolovaca je bilo sasvim malo.U tom periodu, rijetki ribari jednostavno se nisu mogli iz ribolova vratiti kući praznih čuvarica. Deverike i ostale bijele ribe moglo se naloviti vrećama, šaran se vrlo lako havtao i na obićan ukuvani hljeb, bez dugotrajnog prihranjivanja. Za štuku je bilo dovoljno samo zabaciti kedera ili varalicu – leptira. Smuđ je jednako dobro uzimao živog i mrtvog kedera ili parće ribice. Som, ulovljen na dubinku, bio je nešto najnormalnije, a bucova (bolena) bilo gotovo kao i vode.
Od 1980. do 1995. godine svi smo se udružili da jezero desetkujemo. Industrijske otpadne vode, separacije rudnika i prekomjerni izlov ribe, bilo od strane ribolovaca sa neskromnim prohtjevima, bilo od strane krivolovaca koji su u tome vidjeli dobar biznis i ribilji fond je skoro uništen. Klijen, škobalj, šljivar i linjak su jednostavno nestali iz jezera, a deverika “lopatarka” (lokalni naziv za krupne deverike) bucov –bolen, šaran, som i smuđ ostali su u jezeru samo u tragovima.
Za vrijeme ovog posljednjeg domovinskog rata, jezero su bukvalno ubili! Jedni su se pravdali da to čine kako bi prehranili porodice, a na drugoj strani su bili oni koji su se tako bogatili! Konačno, završetkom rata i obnovljenim radom organa i instiucija države, nastupila je treća faza života jezera Modrac. Modrac počinje da se rađa po treći put!

IZ POČETKA

Nakon 1995. godine, većina predratnih udruženja ribolovaca obnavlja svoj rad, među njima i Sporsko ribolovno društvo “Smuđ” iz Lukavca. Ovo Udruženje gazduje sa 2/3 površine jezera i riječ je o najaktivnijem i najbolje organizovanom Udruženju na području Tuzlanskog Kantona. 350 članova (aktivnih) “Smuđa” imaju i dobro organizovanu komisiju za zaštitu ribijeg fonda i jednog profesionalnog čuvara – Husniju Mrdžića. Ovo Udruženje ima i jedan dio jezera obilježen kao riblje plodište – mrjestilište, gdje je zabrana ribolova tokom cijele godine .
U 1999. godini, jezero je poribljeno sa po jednom tonom amura, šarana i soma,te nešto tostolobika iz ribnjaka “Prnjavor”. Članovi “Smuđa” vode pravi rat sa krivolovcima pošto su druge “ubice” života u jezeru odstupile.Taj rat bi bio već davno završen u korist Društva da jezero i Drustvo imaju Zakon i Vladu na svojoj strain, kao što je to slučaj u svim civilizovanim zemljama. Industrija mahom ne radi, rudnici su instalisali filtere, a prošle godine, najniži vodostaj od kada jezero postoji, iskorišten je za čišćenje priobalnog područja od nagomilanog otpada. Koliko su krivolovci i dalje aktivni, najbolje ilustruje podatak, da je samo u toku prethodne dvije godine zaplijenjeno i unisteno 1360 mreža. Ovo je rezultat akcija članova “Smuđa” uz saradnju policijske uprave Lukavac. Kada se tome dodaju i aktivnosti druga dva Udruženja koja gazduju jezerom, “Rudar” iz Tuzle i “Mrena” iz Živinica, a nadamo se i budući rad novoosnovanog Udruženja “Sloboda” iz Tuzle, današnju situaciju smatramo ipak podnošljivom. Ipak će trebati još mnogo mukotrpnog rada da bi se stekao zadovoljavajući nivo. Jezero je veliko i u njemu ribe imaju skoro idealne uslove za mrijest, tako da bi bilo dovoljno nekoliko godina odgovornog ponašanja prema životu u vodi da se ono oporavi.

Nema više redova na Kiseljaku! A i ko bi pio sa ovako zapuštenog izvorišta?!



Vidara-Gradačac


Poslije obavezujućih čestitki uz ovogodišnji Bajram, često suhoparnih i tek reda radi (blentave SMS porukice i sl.) odlučih da izađem negdje vani u prirodu. Na čist i svjež zrak. Ionako bi me djeca uznemiravala na vratima i tražila bajramluka. Nije da ne dam ali dosadna su preko svake mjere. Hajde de da imam svoju privatnu kuću pa da znam svu djecu iz komšiluka ali živjeti u zgradi sa pedesetak i više stanova druga je priča! Nije baš ugodno kad ti svaki minut kucaju na vrata i remete tvoj bajramski rahatluk!

Auto me već čekao ispred zgrade

Jedan poziv mobaćem i ribolovna destinacija je dogovorena.

Žabu ne treba puno moliti da skoči u vodu. Zar ne?

Tako i krenuh negdje iza 11 h. Na Vidari (Gradačac za one koji ne znaju) sam bila već u 12 h.

Pogled lijevo, pogled desno. Prelijepo. Obećavajući dan.

I bio je…

Prilaz ribočuvarskoj kućici dobrim makadamskim putićem

Određivanje mjesta za bivakovanje! Tu sam ekspert...

Prelijep pogled iz borovine na Vidaru

Pravo sam se bila razbacala sa štapovima i priborom ali se vrijeme naglo pogoršalo. Prijetila je kiša ali ispalo je mnogo gore. Pravo nevrijeme (oluja) se stuštila nad Vidarom. Dva sata sam sjedila u automobilu koji se strašno ljuljao od vjetra a toliko je grmilo i sijevalo da se čak nisam usudila ni da slikam.

U stvari, ne bojim se ja baš grmljavine ali za svaki slučaj bolje je ne koristiti se mobaćem, foto-aparatom i sl. za olujnog nevremena!

Pred oluju

Poslije skoro dva sata tutnjave, kiše, vjetra, leda, isto kao miš iz rupe izašla sam ponovo na sunce.

Oluje kao da i nije bilo ali ja zato riba počela opasno da radi!

Deverike je bilo na pretek

Deverika sa Vidare

Krenula je deverika ali je previše bio dosadan američki patuljasti somić od kojeg ni ciljanim ribolovom nisam uspjela da pobjegnem. Šta god bih bacila na udicu on je nasrtao (mjesto nisam krmila jer nisam imala vremena za bacanje adekvatne primame – ipak je ovo jednodnevni izlet).

Najmanje tridesetak komada sam upecala. Prosjek  je bio od prilike ovakav…desetak somića pa dvije-tri deverike. Uzdajući se da neće biti sljedećih ulova, prve deverike sam vraćala u vodu. Nikad nisam vidjela u životu da riba ovoliko “radi” poslije nevremena tako da sam se ipak odlučila (što inače rijetko činim) da nekoliko primjeraka ponesem kući tek toliko da se ne kaže da sam došla praznih ruku iz ribolova!

Poklonik sam pokreta UHVATI I PUSTI pa sam nekako sa stidom ponijela kući onih desetak zadnje ulovljenih deverika a i njih sam popola podijelila s komšilukom.

Šarana nije bilo ili se meni nije javljao. A gdje će mi se i javiti kad sam došla na jedan dan bez adekvatne pripreme.

Ribočuvar, zaboravih mu ime, mi reče da su se javljali ovih dana krupni komadi šarana i amura. Čak  je vidio napuhanog, crknutog amura od oko 25 kg. Ribolovci bacaju svašta. Čak i nekuhani kukuruz samo da se što prije domognu nekakvog kapitalnog primjerka! Eto ti naše ribolovne etike! Užas jedan…

Dosadni američki patuljasti somić

Od njih tridesetak jedino me ovaj “mali” pravo bocnuo iako znam pravilno prihvatati ribu ovakvog profila. Naravno, bilo je i krupnijih primjeraka.

Za naše vode, ovaj somić dođe kao kapitalni primjerak! Hahahahaha...

Najljepše je bilo u predvečerje. Šteta što sam se morala vratiti kući. Dani su sve kraći a valjalo se pripremiti i za posao narednog dana! Drugi dan Bajrama mi je ipak radni!

Riba je i dalje išla kao luda ali ostale primjerke sam vraćala u vodu. Odabrane prumjerke deverike sam već očistila na vodi i ni na pamet mi nije padalo da po mraku čistim ostale ulove. A bilo ih je…

Zalazak sunca na Vidari

Ostala bih još ali daleko je Tuzla. Ostala sam radi ribe koja je još trzala ali i radi predivnog zalaska sunca...

Još jedan predivan dan u prirodi. Bar za mene.

Odlučite i vi sami. Buljenje uz kompjuter ili priroda!

Do vas je.

Vaša EDINA.

(post dovršen 11. semptenbra 2010. god.)    😀

Zajednički osvrt na Zvornik, zvorničko jezero i Divič


Radna sedmica mi je bila veoma teška ali je TABKO* vidno umoran ipak odlučio da krenemo zajedno ka Diviču ne bi li nekako sklepali zajedniču reportažu sa ovog predivnog jezera koje baš i nije pokazalo sve svoje čari po ovakvom kišovitom vremenu!

UMORNI TABKO*

Iskreno, Zvornik me razočarao.  A i tabka! Rat se ovdje vidi tako kao da je tek sad prestao. Ništa se od industrije, ugostiteljstva, nije mrdnulo od prijeratne Jugoslavije!
Užas živi!

Grad sa dvije-tri raskrsnice pa opet ima poteškoća u saobraćaju!

Kad ne slupasmo automobil zbog “nepismenog” vozača”!

 

Svuda se nešto gradi ali samoinicijativno. Ni traga napretku koji je najavljivao Dodik!

Hmm…

Procvata nema kao što je slučaj, recimo u tuzlanskom kantonu. RS je definitifno umrla samo što to vladajuća “klika” neće da prizna!

Malo živosti se tek osjetilo dolaskom na branu i u mjesto Divič. Ljubazni i vrijedni domaćini su nas uputili na nekoliko lokacija pogodnih za ribolov iako smo i mi a i oni znali da danas nema ribolova na Drini!

Kad kažem vrijedni domaćini to se veoma lijepo vidjelo iz uređenih kuća i avlija kao i priobalnog pojasa uz svaku kuću posebno. Kaže mi jedan mještanin da ovdje nema posla za mlade. Snalaze se kako znau i umiju. Pomažu im i donacije iz dijaspore. Čak i naši iz Federacije su iz zaboravili. Ponosni su to ljudi. Ne kukaju. Ne traže milostinju. Žive skromno ali uzdignute glave. Čak su se domaći pobrinuli da me informišu da možemo (tabko i ja) iznajmiti sobu na dan, par dana ili čitavu heftu ili mjesec. Čak i cijelu kuću. Mještani skontali da imaju šansu sa tzv. seoskim turizmom kad već nema dobre ponude od strane ugostitelja sa ovog regiona.

Hajde mi sad recite ima li ko a da ne voli domaću atmosferu?!

Ganula me njihova gostoprimljivost. Obećala sam sebi da ću makar još jednom, tokom ovog ljeta obići ovo mjestašce. Naravno ako bude lijepih i sunčanih dana. Ne žalim para za čistoću, neusiljeno gostoprimstvo i skoro netaknutu prirodu.

NEŠTO MI SE KRUPNO ZAKAČILO NA BOLONJEZ ALI OVAJ PUT NISAM IMALA SREĆE

OVAJ MALIŠA JE BIO TAMAN KAO MAMAC ZA KRUPNIJU RIBU

TABKO SE SMRZAO ALI JE ISTRAJAO SAMNOM!

ZVORNIČKU KULU NISMO IMALI VREMENA DA SNIMIMO IZ BLIZINE

Kiša nas nije otjerala ali dovoljno je bilo da nam pokvari ćejf.

Sa Drine smo otišli zadovoljni i s obećanjem da ćemo ponovo posjetiti ovaj raj na zemlji!

Ovo smo tabko i ja pronašli sa jednog ribolovnog foruma.

Citiram:

Zvorničko jezero je vještačka akumulacija nastala izgradnjom hidroelektrane ”Zvornik” na Drini 1955 godine.

Jezero je dugačko 25 km te zahvata površinu od 1300 hektara. Na najužem delu široko je 200 m a na najširem 3 km. Maksimalna izmjerena dubina jezera je 39 metara. Prosječna dubina iznosi 5-8 metara.

Jezero bogato ribom darovalo je mnoštvo trofejnih primjeraka: som 87 kg, štuka 18,5 kg, smuđ 13,7 kg, mladica 18 kg, šaran 26 kg, amur 29 kg, deverika 7 kg, klen 3,5 kg, bucov 7 kg i dr. (stari podaci)
Ovo su najveće ulovljene ribe u Zvorničkom jezeru. Po pričama ronilaca, ono u svojim zelenim njedrima krije i primjerke somova teže od 100 kg.

Svakog jula na Zvorničkom jezeru održava se sportsko-ribolovna manifestacija „Somovijada“. Jednako interesantan i uzbudljiv je i ribolov nizvodno od hidroelektrane “Zvornik” na rijeci Drini.

Zvorničko jezero pruža bezbroj mogućnosti za sport, rekreaciju, zabavu i uživanje!

Od ribolova i plivanja do kajakaških takmičenja te mnogih drugih sportova na vodi.

p.s.

Ja, baš i ne primjetih toliko bogatstvo ribljeg fonda a i jezero mi je bilo nešto pusto za vikend s obzirom na razvikanost njegove ljepote i ponude.

Nadam se da ćemo idući put imati više sreće s vremenom i naravno, s ulovima!  😀

Osnovano Ekološko – sportsko Udruženje građana “Eko – Sport” Šićki Brod


Objavio Rusko na  bistrobih.ba   dana 23. juna 2010. god.

Objavljujem post s malim jezičkim preinakama (pravopis) jer je Rusko žurio sa objavljivanjem!  😀

Poštovani,

Želimo da Vas obavijestimo da je sa radom počelo Ekološko – sportsko Udruženje građana “Eko – Sport” Šićki Brod  sa lokacijom na Jezeru Kop te smo tako kao takvi,  prvo i jedino ekološko društvo na području mjesnih zajednica koje se nalaze u industrijskoj zoni grada Tuzle.

Osnovni principi Udruženja su:
1. Djelovanje i rad u pravcu sportske i ekološke revitalizacije Bosne i Hercegovine i izgradnje kapaciteta domaćih institucija, udruženja i privrednih subjekata u procesu europskih integracija i očuvanja prirode u skladu s međunarodnim ekološkim standardima.
2. Zalaganje za podizanje i razvijanje ekološke svijesti i zaštite životne okoline.
3. Razvijanje sportova koji su direktno vezani za prirodu, boravak u njoj i njeno očuvanje.
4. Djelovanje u mnogo sekcija  koje su direktno vezane za prirodu, njen razvitak, očuvanje i zaštitu.
5. Borba protiv svih vidova diskriminacije u kontekstu ostvarivanja sportskih i ekoloških prava.
6. Edukacija građana, prvenstveno djece.
7. Tolerancija, demokracija i društveni razvoj.

U okviru Udruženja na Jezeru Kop raditi će i eko-čuvarska služba koja će se pobrinuti da jezero uvijek bude čisto i uredno te da izgrednici koji budu uhvaćeni u bacanju smeća i uništavanju prirode budu javno opomenuti i prijavljeni nadležnim organima.

Eko-čuvari će biti opremljeni opremom za daljinsko fotografisanje te će fotografije blagovremeno predavati nadležnim institucijama.

Svim dobrim ljudima i ljubiteljima prirode biti ćemo drag domaćin u obilascima našeg naselja, jezera i ostalih mjesta u našoj okolini.

Bistro!

Patuljci se ne daju lako!


Rat nas nije zastrašio toliko pa neće ni megalomanske ambicije BiH i lokalnih moćnika!

Za nas ekologe ili bar kako sami sebe skromno nazivamo “ljubiteljima prirode”, rat još nije završio.

Za one klonule duhom nema mjesta među nama. Oni nek’ i dalje posjećuju mondena ljetovališta i nek’ budu viđeni u svim iole značajnijim zadimljenim kafićima. Ne zavidite im na slikama sa plaža ispred luksuznih svjetskih ili  hotela na Jadranu. Nekome je to svrha života. Pokazati sebe (čak i svoju golotinju) da bi prikrili manjak samopouzdanja u sebe, da bi bili face jer pobogu, ne može svaka šuša u Antaliju, Tunis, Maroko…

Raspravu o preskupom takmičarskom ribolovu (i/ili recimo šaranskom) sam već odavno završila na svim mogućim eko i ribolovnim forumima! Potrošila sam toliko novaca (ponekad i živaca) da sam komotno mogla kao i drugi posjetiti sve iole, za naš džep, dostupne turističke destinacije!

U čemu je razlika? U čemu je poenta?

More, jadransko i tursko (dok još niko nije znao za Antaliju jer imam rodbine tamo) sam vidjela dok me je još babo vozikao za vrijeme stare Juge starim evropskim drumovima. Ništa nisam propustila. Sve sam živo upijala svim svojim čulima.

Ali da ne idem u krajnost zadržati ću se samo na jednoj  veoma važnoj činjenici.

Mnogi u našoj domovini ne poznaju ni svoj uži zavičaj kako treba a tek sve ljepote Bosne i Hercegovine!

Odakle to znam? Odgovor je jednostavan. Mnogi u Tuzli (a tek u kantonu ili u BiH)  i ne znaju gdje se nalazi npr. ovo jezero!

Kako do njega doći?

Svi pitaju koliko ima kilometara do njega a niko ne pita za tačan njegov položaj! Pa i položaj sa ekološkog stanovišta!

Uskoro ćemo ovakve slike gledati samo kao wallpapers na našim kompjuterima! Kad ovo bude zatrpano biti će kasno za kajanje!

Koga briga za stanovnike mjesnih zajednica Bukinje, Plane, Šićki itd.?

Šta mogu mravi? Šta sve mogu patuljci kad su združeni?

Nemam namjeru da nekog vraćam u osnovnu školu. Prosudite sami!

Peticija građana ovog mini-regiona je već krenula. Peticija građana prema kojima se Tuzla odnosi nekako maćehinski!

Na sramotu nam ako ne potpomognemo ovu akciju. Akciju naših komšija.

Dokažimo da se patuljci ne daju lako!

Sad je do vas!

p.s.

Autorska prava na slike su u vlasništvu Facebook-grupe u sklopu:

*Peticije za očuvanje jezera “Kop” Šićki Brod*

na linku:

http://www.facebook.com/group.php?gid=110010499036728

Nadam se da mi Roko i Rusmir neće zamjeriti na ovoj mojoj maloj krađi!

Unaprijed zahvalna!

Vaša EDINA*

*BISTRO NARODE*