Mini-istraživanje na jezerima nastalim na banovićkim kopovima

Moram reći da sam pravo zaribala smišljajući naziv za ovaj post. Obuzeta ljutnjom zbog nemara za ljudsku sredinu i tzv. ekološke norme, zbog pejzaža (panorama) koje podjećaju na mjesečevu površinu ili na stanje poslije kakve atomske kataklizme.

Vođena idejom da provedem još jedan dan u suncem okupanoj prirodi, vratila sam se u Tuzlu podijeljenih utisaka! Zato i moje muke sa postavljanjem naslova za ovaj post. Posebno u koju kategoriju svrstati ovaj post pa sam se nekako sa stidom odlučila na apele, ekologiju, ribolovne destinacije i naravno reportaže zbog čega i pišem o svemu ovome.

O Breštici sam već pisala na jednom od prethodnih postova. Danas sam mislila da napišem koju riječ i o Ramićkom jezeru kojeg, nazovi, najbolje čuvaju na ovom regionu! Hmm…

Osim ovih dole par navedenih redaka i komentarima u slikama ne bih više imala šta dodati za Ramićko jezero.

Po danu gladac, po noći jadac. Načuh, doduše neslužbeno, da su i ovdje mrežaroši našli svoju “meku”! Ako su općinski dušebrižnici mislili nešto postići sa uređenjem prilaza jezeru ja bih to predstavila i označila  “jedinom brigom o jezeru.” Ni grama više.

Gore gdje vidite kamion je asfaltiran put (nadam se sve do sela Seona) a dole je užas živi ako padne kiša (teren je samo zaravnat sa premalo tucanika, šljunka i pijeska za kupače i kampere ako ih već žele privući općinski moćnici)! Nisam ovdje bila godinama a vala neću ni još u neko izgledno vrijeme dok sve ovo ne srede! Hmm...

Imam pravo na subjektivno mišljenje. Zar ne?

Po meni, najbolja briga za jezero je da se ništa ne dira na njemu. Sve što je bogom dato (priroda radi svoje) ne treba dirati a svoje smeće dok smo na kampovanju ili u ribolovu svakako smo dužni pokupiti i ponijeti kući kad ga već ionako nemamo gdje odložiti jer nema kanti ni kontejnera za smeće na jezeru.

Mogu zamisliti kako izgleda ovaj prilaz (tačnije dva) kad ‘ljuljne’ kiša ovdje!

Čova sa čamcem sa elektromotorom (haman ribočuvar) nije dao da se fotografiše. Svejedno mi. Ionako on, ma koliki bio zaljubljenik u ovo jezero, ne može 24 h dežurati na njemu.

A tad ribokradice nastupaju!

Došla, vidjela i otišla. Na jezeru se održavalo, neko, meni nepoznato ribolovno takmičenje. Samo pioniri i omladinci. Seniora nigdje.

Doduše seniori ni seniorke ovdje i ne bi došli jer lov ribe udicom na plovak ovdje ne pije vode. Ova voda (jezero) je stanište veoma krupnih šarana te se na ovo jezero dolazi iz sasvim drugačijih pobuda.

Hajde de. Makar sam srela staru raju čiji puleni (dječurlija) sad pokušavaju nešto (u ribolovu) što sam već odavno postavila u  albume zaborava. Albume koje prelistamo kad smo nemoćni i kad ostarimo! Sva sreća da sam još u dobroj “formi!”

Još kad sam vidjela da se roditelji sikiraju radi bezveznih prekršaja pravila mal’ nisam pukla od smijeha. Ionako se ovo ni u šta ne boduje. Mislim na federalna takmičenja!

Takmičarska staza je svakako bila mala, nekako skraćena, sužena na najmanju moguću mjeru samo da bi učešće bilo što masovnije. Organizatorima je kvalitet bio manje bitan.

Bitno je da su se sponzori oglasili!

Dopisano danas u nedjelju 05. 09. 2010. god. oko 15 h! Pronašla informaciju na bistrobih.ba ribolovnom portalu koju prenosim u cjelosti!

S.R.D. “Klen” Banovići: Pionirsko ljeto 2010.

Tradicionalno takmičenje malih ribolovaca
Takmičenje se održava dana 04.09.2010. godine u okviru manifestacije obilježavanja dana općine Banovići na takmičarskoj stazi jezera „Ramići“ u Ramićima kod Banovića.
PROPOZICIJE:
STARIJA SKUPINA:
Djevojčice i dječaci rođeni 1995, 1996, 1997 i 1998 godine, pripremu vrše samostalno bez pomoći drugih lica, trener može samo pružiti verbalnu pomoć.
MLAĐA SKUPINA:
Djevojčice i dječaci rođeni 1999, 2000, 2001, 2002, 2003. Godine. Ova skupina obavezno mora imati trenera pored sebe tokom cijelog takmičenja. Treneru je dozvoljeno stavljanje mamaca na udicu, skidanje ribe i bacanje primame. Treneru nije dozvoljeno držanje štapa dok je udica i plovak zabačeni u vodu, kao i zabacivanje i vađenje ulova.
Bodovanje se vrši zasebno kod obje skupine takmičara, odnosno boduje se samo
pojedinačni plasman:
1 . STARIJA SKUPINA
– Dječaci prva tri mjesta
– Djevojčice prva tri mjesta
Za sva tri mjesta dodjeljuje se diploma i medalja, a prvoplasiranom takmičaru pehar.
2 . MLAĐA SKUPINA
– Dječaci prva tri mjesta
– Djevojčice prva tri mjesta
Za sva tri mjesta dodjeljuje se diploma i medalja, a prvoplasiranom takmičaru pehar.
3 . MAJSTOR STAZE
– Takmičar bez obzira kojoj skupini pripada, sa najvećim ulovom na takmičenju dodjeliti će se prigodan poklon i diploma.

U cilju kvalitetnije organizacije takmičenja, pripreme startnih mjesta, obezbjeđenja sudija, doručka i ručka mole se učesnici takmičenja da svoj dolazak najave:
– Pismeno na adresu: Admir Kapić, 119. MBbr. Br 52 75290 Banovići
– Mailom: admirkapic01@gmail.com
– Telefonom: Admir Kapić 061/411-621 ; Ibrahim Rizvić 061/739-083 ; Zlatko Hirkić 061/193-216
Kod prijavljivanja potrebno je navesti:
– Ime i Prezime takmičara
– Godina rođenja
– Članstvo SRD-a
Nadamo se da će te izdvojiti vaše slobodno vrijeme i omogućiti djeci da uživaju u ljepotama i ambijentu jednog od najljepših jezera u BiH.
Ribe ima za sve.
PROGRAM TAKMIČENJA
Do 09,00 sati prijave takmičara
09,15 sati žrijebanje, izvlačenje startnih mjesta
09,30 svečano otvaranje
Od 10,00 d 10,55 izlazak na stazu i priprema za takmičenje
Od 10,55 do 11,00 bacanje primame
11,00 početak lova
13,00 završetak lova – vaganje ulova (poslije vaganja riba se vrača u vodu)
14,00 proglašenje rezultata, dodjela nagrada i svečano zatvaranje
14,30 zajednički ručak i druženje

BISTRO !

Evo i direktnog linka: http://www.bistrobih.ba/nova/?p=18669#more-18669

Dio takmičarske staze

Stari prijatelji Dragan i Jasmina Koler

Maja Koler u elementu

Pogled na takmičarsku stazu

Ovdje su sjedile budže, u hladu

Moja malenkost uz kotlić kao moralna podrška vrlom kuharu!

Generalno da zaključim:

-Dobar prilaz ali ništavan kad padne kiša (ide jesen) jer je još previše pila (stvrdnutog blata) ispod ovo malo tucanika!

-Možda je ovo dobro za kupače (mada sumnjam zbog gomile granja u vodi nastalog potapanjem njiva okolnih domaćina) ali ne vjerujem  da ogromna većina njih  želi da uđe odmah u duboku i hladnu vodu (nismo svi iskusni kupači)  kao ja, recimo!

-Sumnjam da se ovo šaranima i ostaloj krupnoj ribi u ovome jezeru sviđa! Dobar dio priobalnog pojasa je uništen te je po mom mišljenju ugroženo stanište, razmnožavanje i uopšte obitavanje ogromnoj ribljoj i ptičijoj populaciji!

-Kao da su vizionari promašili svoj cilj. Spojiti ugodno s korisnim! Šta su željeli postići sa ovim intervencijama, nije mi baš jasno?! Možda ih hebe nedostatak para u budžetskom proračunu!

-Jezero je bilo više na cijeni dok se nije “sređivalo”  ljudskom rukom! Tada su ga pohodili istinski i vrhunski ribolovci u koje i sebe ubrajam. Ja, vala, više ne dolazila ovdje!

-Pat je pozicija. Ne valja kamperima, nije dobro ni  kupačima  a ne valja vala ni opastanku flore i faune!

 

Do insana je, nije do hajvana.

Ah, da. Još da dodam da se signal naših GSM operatera nešto popravio. Prošlih godina je bio toliko slab pa se moralo popeti na najveće brdo u okolini da bi se uhvatila pokoja crtica sigmala na vašem mobaću! Ne daj bože kvara automobila a ne možete nikome da se javite. Na to ne smijem ni da pomislim!

 

 

Dole imate sliku položaja Ramićkog jezera. Moje istraživanje se fokusiralo na tzv. donja jezera (krug ucrtan desno na karti) prema selu Tulovići gdje još rade rudnički kapaciteti!

Lijevo pristup Ramićkom jezeru a gore (više u sredini) je destinacija koja me interesovala sa stanovista stanja flore i faune!

I nisam se pokajala odlaskom sa Ramićkog jezera i pored ljubaznog poziva domaćina (organizatora, tačnije) da ostanemo na svečanom ručku i proglašenju pobjednika!

Ko to da ostane?

Govorim u množini?!

Pa, tabko* i ja!

Ako ste me već pozivali, poštovana gospodo, pozovite i mog pratioca s kojim zajedno i radim ovu mini-reportažu! Naravno da sam vas glatko odbila. Za prenemaganje pri proglašenju pobjednika i za porciju “vojničkog graha” ne bih se baš lako prodala! Hvala vam.

 

Ribolovci vole (a zašto bih ja bila izuuzetak) mirna mjesta na osami, bez buke, galame, vriske, skakanja u vodu i tome sl.

Evo slika sa mog odredišta. Mir, tišina!
Kratko i jasno.

Skoro pa raj na zemlji!

Predivna destinacija.

Bio je i pokoji ulov. Javljale su se premale štukice te nisu baš bile za nošenje kući i snimanje kamerom ali me zadivila pojava linjaka kojeg nisam vidjela godinama u našim jezerima i barama staračama!

Linjak ulovljen bolonjezom

Nije kapitalan ali je meni pouzdan znak da ne treba dirati u prirodu! Vratila sam ga u vodu sa željom da iduće godine još više poraste!

Naš kamp

Tabkov dio ribolovnog pribora kojim sam se i ja poslužila! Heheheheheh... Taj ništa ne prepušta slučaju!

Malena avlijanerka koja je pratila svaki moj pokret u ribolovu!

Iduće sezone ima da više pišem o ovome bezimenom  jezeru, ne manjem od Ramićkog ali nepravedno zapostavljenog!

Rudari ga zovu jednim imenom (Izvor), lokalno stanovništvo drugim (Bišur, Bišun, Bešin, tako nekako) što je inače znak naše slabe zainteresovanosti i ribolovne tradicije!

Narodu ovoga kraja pojam jezero, ribolov ili konzumiranje ribe  nikada nije bio dio tradicije. Možda pokoji potok ili rječica ali dalje od toga ne.

Otvaranjem rudnika u socrealističko doba, promjenila se i sudbina lokalnog stanovništva. Prvo nabolje (svi su imali posla ovdje) pa do poslije rata kad je svima ovaj teren postao teret  a podsjeća na postkataklizmično doba!

Uništen krajolik, eksproprisane njive, livade, putevi, cijela imanja, nečija djedovina!

Da bi nešto postalo tradicija treba da prođe, bar je kod nas tako, i po više stotina godina!

Ne zamjerim im. Mislim, lokalnom stanovništvu! Čak se i mi ribolovci često sporječkamo oko naziva vrsta riba. Ovdje lokalni mještani svojataju jezera. Neki kažu da pripadaju Banovići selu, neki Tulovićima. Ne priznaju putne table na kojma se jasno vidi npr. da smo iz Banovići sela odavno izašli pa iz Podgorja i skrenuli prije same table sa natpisom Tulovići na  ovo jezero! 

Naslušala sam se žalopojki da je ovdje nekad bila nečija njiva, cijela imanja, da se nekad bolje živjelo. Moguće je ali tad nije bilo automobila, mobitela, televizora i sl. stvarčica koje danas  “život znače”!

I tako to…

Do nekog sljedećeg pisanja.

Vaša EDINA*

BISTRO!

UHVATI I PUSTI – (CATCH & RELEASE FISHING)

Sjedim ti ja ljetos sa svojim odabranikom u improvizovanoj hladovini uz samu obalu jezera Modrac. Kiseljak. Tuzlanska strana jezera. Klepam ribe samo tako. Da čuvarku napuniš do vrha. Gledaju me okolni ribari ali i znatiželjnici (pa i njihove žene, djevojke, ljubavnice, ko će ga sad znat’?!) sa obale iz sigurne i duboke hladovine. Nemam vremena da i ja njih gledam. Svako svoja posla nek’ radi, kontam u sebi.

Moj dragi raspalio roštilj a pristavio i kotlić. I to raji čudno. Biva, žena mu peca a on kao kakva domaćica. Šta mu fali. Nek’ vidi kako je nama ženama. 

Prošlo sat, dva, možda i tri. Ja se zabavila vađenjem ribe, podne davno prošlo.

Dragi se uzmuhao oko vatre, spremio mali kamperski stolić, namješta tanjire, traži so, biber i drugezačine,  završio krompir salatu. Ama, ushodo se ko žena pred porod!

Pita me  jesam li gladna, da popečemo ribu a kaže i varivo je gotovo! Heh…

Vidim, zapustio je vatru pod kotlićem, haman je stvarno varivo gotovo. Samo se i dan danas pitam, zašto je spremio toliku količinu hrane! Heheheheheheheh 😀 … Poslije se ispostavilo da je … O tome ću kasnije!

Susjedni ribari, svako malo, krajičkom oka pogledavaju prema našem kamperskom mjestu, komentarišući nešto poluglasno u smislu što miriše, jest vjetar povoljan danas, grize riba pravo, biće puna čuvarka.

Proderem se ja iz sveg glasa: “Koga glad muči, neka se prikuči! Hahahahahaha 😀

Da ih vidiš. Kao po komandi, svi napustiše svoje ribolovne pozicije. Nose flaše sa sokovima, lozom i domaćom rakijom, pivom, nose svoje tanjire i čaše a bezbeli i stolice. Jedan čak i deku ponio. Jedan, pun oval mezeta. Ja se prepala, stvarno! Kontam ja, nemamo mi hrane toliko da nahranimo njih petoricu, šestoricu. A ljudi idu i to žustrim korakom ka našem stolu!  Šta je tu je, kontam ja. Ugrizla se da bog da za jezik kad na neprovjereno zovem raju!

I oni onako pravo žureći ka našoj trpezi, komentarišu kakvu li to ribu pečemo a da ona tako mirisno šmeka!

Moj se dragi zakocijenio od smijeha. Cijepa se on a i dolazeći gosti se keslaju, onako po inerciji.  Još izdaleka se prepiru, ne može se deverika na roštilju spremit’, ne valja riba ove godine, pomor ribe bio, hajde de da vidimo i to čudo, ponijeli smo i mi mezeta pa ako riba ne valja možemo s našim mezetom i sa “ljutom”  nastavit’  i sve tako, ko nekakve babe!  Ne zatvaraju usta  i  ne gledaju u roštilj već u neki fluid iznad  žara. Zamirisalo im. Garant!

Odložih i ja štapove, konačno. Red je zbog gostiju. Sunce me svakako dobrano opalilo. Suha usta. Žeđ me uhvatila. Nagutah se prvog soka koji mi je dopro iz priručnog frižidera. Dođoh sebi malo.

Poče uobičajena tematika, ribarska. Koliko je ko, kad, kako, sa čime, s mukom ili bez muke. Zna se čega. Riba. Ja čega će bit'… 😀

Podijelih ja one jednokratne tanjire i prvih desetak napečenih riba poturih im pod nos. Da im vidiš očiju, razrogačenih!

-Pa ovo nije deverika! Šta je ovo?

-Ovo jegulja, fakat?

-Nije jegulja konjo, vidiš da ima glavu i rep! A vid’, boga ti, stvarno, šta je ovo, a, Dinče?!

-Ama riba, šta će bit’, samo vi probajte! – sa zagonetnim smješkom ja njima.

Moj dragi se cijepao, kad ne upade sa one sklapajuće, kamperske stolice!

-Ma ja ovo ne jeo, reci koja je riba, možda i probam koji zalogaj?!

-Đe ono, meze što ga ponesosmo ovamo? – javi se treći. Što je sigurno, sigurno je! Jednom su meni podvalili žablje batake kao rakove. Niko me više ne može prevarit’! (Hmm… Žablji bataci i rakovi. Nigdje veze! Mora da je bio tad pijan!)

-Vidiš da  je riba, ćoro ćorafi! Haman ti treba dioptrija? – na to će četvrti komentator.

-Jest da je čudna. Prugasta ko zmija. Ja još vake nijesam viđo u Modracu! Hmm… Isto štuka naša! – javio se peti. (Woow :D)

-Ama , Dinče, jel’ to ona riba što je cijeli dan “cijepaš” iz Modraca, hajd’ priznaj, svega ti ? (A jesam se bila naklepala deverike samo tako dok su u njih čuvarke zvrjale poluprazne!) 😀

Gledam ja ove “ribarske profesionalce” i pitam se jel’ to piće iz njih govori ili neznanje. Kontam sve, opalila ih ljuta loza il’ rakija pa ili se šegače il’ stvarno ne znaju ali gledajući kako se onaj moj slatko smije, najzad i ja prasnuh u smijeh!

Tek šesti potrefio. Hahahahahahahaha 😀

-Aaaaa, ovo je morska riba, bog vas ne ubio! – on će ti “značajno” ostalima! Kao biva najpametniji! Usput je napravio grimasu kao da jede lubenicu. 😀

Tek je tad nastala ludnica.

Neki u nevjerici, neki ozbiljno podbodeni rakijom i pivom (naši ribari uvijek vole cugnut’ pokoju!) počeše psovke, galama neviđena. Mislim da smo se na kilometar čuli i lijevo i desno uz obalu, koliko su neki vrištali od smijeha! Mislim da je okolna raja mislila da smo uhvatili kapitalnu ribu (šarana ili soma) jer je jedan od onih strastvenih komentatora uzeo svoj štap i mlatio vodu. Ko biva, on mu kriv (štap) što nije pogodio!

Šta pogodio?

SKUŠU!

Pem’ ga ja plentafa!

Riba (pecanje) svakako više nije išla po najvećoj žegi. Vrijeme je i bilo za odmor i traženje hlada i predaha od buljenja u kvisko-e (indikatore trzaja ribe), tako da sam se i ja opustila uz njihov opasno zarazan smijeh. Pojedoše oni nama svu skušu pa i upohovani oslić te dva zubatca koje je moj dragi krišom od mene ponio za ne daj bože. Da ne zafali!

Sjelo se do kasno navečer. Ponapijali se oni ko daske i što je nevjerovatno, svo vrijeme su se smijali. Ućute se na neko vrijeme. U međuvremenu jedan prasne u smijeh i zapali ostale. I tako do u kasnu noć.

Sad više nije bilo teorije od povratka nazad kući, u Tuzlu!

E, tek sam sad skontala da ih je moj dragi krišom pozvao dok sam se ja okupirala pecanjem. Mom izbraniku taj dan nije bilo do ribolova ali jeste bilo do sijela. Zato i onaj kotlić sa krompir-paprikašem! Ahaaaa…. Hahahahahahahhaa 😀 ! Ah, ti muškarci! Grrrrrrrrrrrrr…

Ama, muškarci su smislili repertoar bez nas žena. Interesantno, nisam bila ljuta. Možda malkice zabrinuta. Zarekla sam se. niko od njih to veče, neće voziti auto pa ni moj dragi. Nema šanse. Sva  sreća pojaviše se žene nekih od ovih pijanih komentatora  (skrivene tokom dana, gore u dobokoj hladovini i šatorima) pa sam i ja imala kolegice za “ženske priče” a i ugodnu večernju kafu.

Generalni zaključak i komentari:

-Šta će vam morska riba kad ste kraj Modraca? (pa što ste je onda jeli kad vam se ne sviđa… vraga im se nije svidjelo… ne bi je oni svu pojeli!)

-Idete u ribolov a nosite ribu, biva ja i dragi ( u prethodnim postovima sam naglasila da bez obzira na sve moguće vremenske uvjete nosim skoro sav ribolovni i kamperski pribor, obaveznu hranu kao i rezerve hrane i vode, rezervoar od goriva mora biti makar do pola pun, ne daj bože zime da se ne bih smrzavala kao što sam nekad znala!)

-Slučajno smo taj dan ponijeli morsku ribu na jezero. Stvarno! Uopšte nismo znali da ćemo na Modrac. Planirali smo vikend u prirodi (ne uvijek obavezno kraj vode. Prema tome, skuša je slučajno zalutala na “slatkovodne obale”! Kao, uostalom i zubatac i pohovani oslić!

-A šta je sa onolikom ulovljenom ribom Dinče?  Nahvatala sam je dovoljno i kad vidim da se riba u čuvarki prevrće jer nema dovoljno kisika, puštala sam je kradom nazad u vodu jer znam kakvi su ovi naši. Tražili bi da im “turim” (poklonim ribu) u njihove čuvarke a taj dan to nikako nisam htjela! Imam svoje razloge… Rekli bi mi da sam luda ili zašto sam uopšte došla u ribolov?! Da vraćam ribu nazad? Šta ćeš? Naš je mentalitet takav!

p.s.

Drugi dan, pošto smo noćili, njihove žene su nas od ranog  jutra ‘dvorile’  kafom, pićem za popravljanje (i onaj moj se uroljo sam’ tako), doručkom, ručkom! Jednostavno, drugi dan (nedjelja) ništa nismo spremali od hrane. A da smo se još potajice smijali, jesmo vala! 😀

Vraćam se na zadatu temu…

DA, UPRAVO TAKO… NAZAD!

Nazad sve vraćam. Jednom u godini ponesem pokoji primjerak kući tek da moji ukućani (otac, mati te brat i snaha ako su nam slučajno došli u goste) vide da i ja nešto “najzad” upecam! Hahahahahahahahaa 😀

Zašto sam uošte i počela sa ovom istinitom ribarskom pričom?

Baš radi tog pokreta, svjetskog vapaja, akcije, radi nastale fondacije, udruženja. Nazovite ga kako god hoćete ali ako imate volje i snage pročitajte nastavak ovog mog posta. Nadam se da će vas zanimati!

UHVATI I PUSTI  (CATCH & RELEASE)

 

Dobar ribolovac će reći da je svaka pojedina riba isuviše vrijedna da bi se ulovila samo jednom. Ako se pravilno oslobodi, riba koju ste upecali danas će biti dostupna nekom drugom ribolovcu u budućnosti.

Smanjenjem broja riba i povećanjem broja ribolovaca,  puštanje riba je od vitalnog značaja za sve! I za ribe i za ribolovce.

Da bi pravilno pustili ribu treba poštovati nekoliko pravila a to su:

1. Koristite udice bez kontra kuke (tzv. BARBLESS)

2. Nikad se ne igrajte sa ribom!

3. Pažljivo postupajte sa ribom. Izvadite udicu na “najbezbolniji” način.

4. Oživite i oslobodite ribu u mirnijoj vodi!

 

1. Koristite udice bez kontra kuke u svakoj situaciji. Pogotovo ako ste ribolovac-mušičar! Ponekad se mogu kupiti mušice napravljene na takvim udicama ali i obične udice lako možete pretvoriti u barbless. Za to su vam potrebna kliješta kojima jednostavno stisnete kontra kuku na dole.Ovaj jednostavan potez čini oslobađanje ribe sa udice mnogo lakšim.Vađenje udice sa kontra kukom je dosta složenije i izaziva veća oštećenja na ribi.

2. Ne igrajte se s ribom tj. ne zamarajte ribu bez potrebe. Premorenu ribu je teže vratiti u život. Izaberite pribor koji odgovara veličini ribe koju lovite ili očekujete. Recimo, teže je izvući veću ribu kratkim štapom. Koristite predveze srednjih prečnika. Ovo vam omogućava da manje ribe brže izvučete iz vode ne dovodeći u pitanje njenu živahnost. Ako je riba koju ste zakačili premala jednostavno opustite skroz strunu. Barbless udica će vjerovatno sama ispasti iz ribljih usta! 😀

3. Pažljivo postupajte sa ribom. Ribe su vrlo osjetljiva stvorenja. Mnoge ribe imaju onu klizavu sluz koja je u stvari zaštita od parazita i veoma se lako ošteti dodirom. Škrge su slijedeće osjetljivo mjesto. Nikad nemojte hvatati ribe za škržne poklopce a isto tako nemojte je stezati. Odstraniti udicu možete prstima ili koristiti tzv.  heedle-nose klijesšta (špicange,špicangle) ili neki specijalno dizajniran odstranjivač udica. Udicu uhvatite što bliže mjestu gdje je ova ušla u riblje tijelo i izvadite je samo pokretom zgloba.

Ako pecate iz čamca koristite mrežu za prihvat ribe (meredov). Neki od njih (od meredova) su specijalno dizajnirani za “uhvati i pusti”.  Tipično su izrađeni od mekšeg materijala bez čvorova i dosta su plitki. Ako se pravilno koriste neće oštetiti riblju sluz. Prije dodira ribe rukama, pokvasite ruke opet zbog zaštite riblje sluzi. Neke ribe, kao recimo bass, mogu se uhvatiti za donju usnu i olakšati vađenje udice. Ne činite to i sa, recimo, štukom ili maskijem (američki pandan evropskoj!)  jer se možete ozbiljno povrijediti na oštre zube.

Uobičajeno je da se riba zakači za usta. Međutim, ponekad se desi da se udica zakači za škrge ili duboko u grlo ribe. U tom slučaju je veoma teško izvaditi udicu bez oštećenja. Tada jednostavno odrežite najlon što bliže udici i ostavite je unutra.Vremenom će sama ispasti. Doduše, moguće je udicu presjeći na pola nekim oštrim kliještima i onda je lako obje polovice izvaditi van. To bi bilo najmanje bolno i frustrirajuće za ribu! Ovo spada u domen hirurgije. Na vama je da se snađete kako najbolje znate i umijete!

4.  Ako lovite na rijeci, oslobodite ribu u mirnijoj vodi tako što joj glavu okrenete u vodenu struju. Ribu držite za korijen repa i ispod glave i lagano je gurajte uz vodu. Na ovaj način, riba će lakše doći do neophodnog  joj kisika!

Kad osjetite da riba ponovo ima dovoljno snage, jednostavno je pustite. Uspješno oživljena i neoštećeno vraćena riba je dio kulture svakog ribolovca (pogotovo mušičara!). Ako ste tek počeli da učite o mušičarenju,  zamolite nekog iskusnijeg kolegu da vam pokaže kako se to uspješno radi. Jednom kada naučite, biće vam zadovoljstvo da znate da će riba koju ste ulovili danas, živjeti i sutra.!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Breštica jezero – Banovići (subota 08.08.2009. god.)

Dan baš i nije obećavao puno. Kišica je prijetila da me obeshrabri da odem opet negdje na vodu. Poslije onolikog nevremena širom Evrope ali i nad Bosnom i Hercegovinom… Uh! Bolje da i ne spominjem! Nisam se dala prevariti. Ljeto je ipak. Ako i pada neće duže od pola sata. Tako je i bilo.

 Nisam baš ranila. Krenula oko 10 h izjutra, laganini! Napucala sam se poštenski (doručak) tako da kad dođem na vodu mogu odmah odrađivati ribice.

Više slika na na posebnoj stranici desno pod nazivom Foto sesija  sa jezera Breštica nadomak Banovića (08.08.2009. god,) ili na direktnom linku: http://edinameskovic.wordpress.com/foto-sesija-sa-jezera-brestica-nadomak-banovica-subota-08-08-2009-god/

Kasno ljeto na Šićkom

Vikend je. Da sjedim u kući nema šanse. Da bi se krenulo na put, potrebno je neko prevozno sredstvo! Palim krntiju!

Polijećem…

Stigla na odredište. Valja pokriti auto jer u njemu držim masu stvari koje po svojim karakteristikama trebaju da ostanu na hladnom. Crvići, lako kvarljive namirnice za jelo, voda za piće i sl.

Polako pripremam pribor za ribolov…

Neke plovke, gramažu, predveze, trebalo je prilagoditi ovoj vodi te ispitati dubinu odgovarajućim mjernim instrumentima.

Bodem rašlje u pjeskovit teren! Priprema krme.

Suncobran glavu čuva. Kakve čizme i šubara! Pokadkad neke poslovice baš nemaju smisla…

Očevi štapovi. Od njega sam i naslijedila ljubav prema vodi i ribolovu! Još čuvam te legendarne GERMINE. Provjereni dvodjelci koji se ne lome lako kao ova današnja ‘prhladika’ od štapova!

Doduše, kraj sebe imam i “skupe” štapove namjenjene sportskom (takmičarskom) ribolovu. Tu su oni uvijek kraj mene. Kad se samo sjetim koliko sam novaca morala da odvojim za njih kao i za  odlaske na masu takmičenja i to sve od svoje skromne radničke plate. Nema veze. Pomoć mog matičnog kluba (Rudar-Kreka) je zanemarljiva. Svi štapovi i ribolovna oprema su moje vlasništvo! Od kluba nemam baš ništa. Čak sam i primamu za ribe morala dokupljivati, da bih je imala u dovoljnoj količini kad krene “takmičarska sezona”. Ni ono malo takmičarskih uspjeha (naj-sportista/kinja 2000. god. tuzlanskog kantona u kategoriji ribolov) ne bih postigla da nisam uložila dosta svog truda, vremena za treninge i naravno, novca!

Nek’ mi ne zamjere odgovorni u klubu. Oni se uvijek pravdaju nedostatkom materijalnih i novčanih sredstava. Razumijem ja, da naš klub pokriva dosta vodenih površina na kantonu! Nisam blentava. Treba platiti ribočuvarsku službu, poribljavati vode, plaćati doprinose, režije i kotizacije Sportsko-ribolovnom savezu BiH (do kad?!) da bi taj isti Savez opstao, makar u Federaciji (kad već Republika Srpska neće s nama ili hoće ali se nešto snebiva!), treba platiti režije gradu za vodu, struju, sekretarske poslove. Ne mogu sve ljudi raditi volonterski jer vjerujte i to s vremenom dojadi! U nas je običaj da neki rade i gledaju da sačuvaju i to malo što imamo, dok drugi koji čak nisu ni članovi društva idu na vode, izlovljavaju ribu, nikad nemaju ribolovnu dozvolu! Čak  i “mrežare”! Niko im ništa ne može! Ni policija im ne može stati u kraj. Svi se pravdaju teškom ekonomskom krizom (mrežaroši), svi nekako moraju prehraniti porodice (akcija spaljivanja mreža na jezeru MODRAC!).

Ma koliko ovaj sport bio skup, ćejf se isplati. Priroda vraća dvostruko ako pazimo na nju!

Artiljerija je spremna

Panorama jezera

Nešto se zakačilo! Heh … Šta li je?

Oooopet! Doduše sad je nešto lakše po gramaži! Hmm…

Sunčanica… Pihh… Pojela udicu do ‘guze’! Morala sam je “operisati” na licu mjesta!

Moram priznati, krupna za ovu vodu!

“Operacija” uspjela, pacijent ostao živ! Čudite se?! Nema brige! Izdržljiva je ova riba-nametnik!

Vraćena u vodu. No sikiriki…

Sve u svemu još jedan prekrasan dan na vodi. I vama isto preporučujem. Daleko od gradske vreve. Čist zrak. Pjev ptica. Divlje patke i ronci oko mene. Moram priznati, uspješniji su lovci od mene. 😀