Arhive oznaka: dužina

Najzad se neko sjetio Modraca!


Javna deponija na obali Modraca u MZ Kiseljak

Svaka čast mladima. Sjetili su se makar preko Facebook-a da animiraju ljude na ovoj hvale vrijednoj ekološkoj prozivci jer ipak je ovo daleko od akcije. Nekad je Facebook bio jak kad su u pitanju bile velike ekološke i političke aktivnosti. Sad su i domaći moćnici (čitajte političari ako vam više odgovara) oguglali na to.

Nas ekologe ili bar koji se se smatramo ljubiteljima prirode i zagovornicima njene čistoće, “lokalci” ne hebu ni za suhu šljivu!

I ova deponija je locirana u MZ Kiseljak

Nek’ mi ne zamjere na oštrim riječima ali dok se u glavama mnogih ne promjeni “ono nešto” ili još popularnije “dok ne dođu tobe”, ništa se u vezi Modraca neće promjeniti. Ja ga već godinama ne pohodim pogotovo od kako sam napustila takmičarski ribolov!

Zašto ne pohodim?

Dojadilo mi da prvo moram očistiti tuđe smeće na obali pa tek onda namjestiti kamp na nekoj povoljnoj ribolovnoj destinaciji!

A šta tek vadim iz vode to je posebna priča. O tome sam pisala u svojim prethodnim postovima!

Nema se šta za reći! Turisti se "pale" na ovo!

Kopiram tekst u potpunosti bez ikakvih ispravki! Momcima koji su ovo postavili na Fejs bih samo preporučila da manje kopiraju i da daju više “osobnosti! svojim člancima! Pogotovo ako se radi o autohtonim napisima sa nekadašnjih blogova i web-portala te fotografija skinutih sa istih!

Ne zaboravite! Ja još surfam internetom i ne pecam samo virtualno kako to misli jedan LJUTI banovićanin sa Ramićkog jezera! Pogodio ga moj ekološki osvrt i na to “obešćašćeno” jezero!

A da bih se i ja, makar virtualno priključila vašoj akciji, koristim se prilikom da i ja postavim nekoliko slika sa vaše Fejs-grupe! Ne zamjerite!

Ja ovakvu brodicu ne bih ostavila na nemilost zubu vremena! Bar toliko cijenim svoj novac. Hmm...

 

Kad ne znaš šta ćeš sa krntijom, "krhni" je u Modrac!

Zar je potreban komentar?

Ako ti zatreba građe za novu kuću slobodno uzmi sa starog hotela na Kiseljaku! Džabalama je…

 

Zar nije tuzno gledati ovakvu ljepotu,ovakvo bogatstvo koju mnogi nemaju,a za koje mnogi nemaju razumjevanja i pameti.Zastitimo ovo makar od vece stete kada je jedna vec ucinjena!!!Kakvi su to ljudi pa unistavaju ovakvu ljepotu?

POSTANAK

Akumulaciono jezero Modrac nastalo je 1964.godine izgradnjom brane na rijeci Spreči u mjestu Modrac, opština Lukavac, kako bi se industrijska postrojenja Tuzle i Živinica snadbjevala vodom. Na njega se može doći sa svih strana. Iz pravca Doboja I Gračanice magistralnim putem Doboj –Tuzla.U Lukavcu se skrene desno na regionalni put prema Banovićima, uzvodno uz rijeku Spreču, prolaskom kroz mjesta Modrac i Prokosoviće, stižete do jezera. Nastavljajući tim putem prolazite kroz mjesta Lukavačke opštine: Bikodze, Turija, Babice, Poljice. Pristup jezeru moguć je duž cijele obale. Ako se krećete iz pravca Hrvatske i preko graničnog prelaza Orašje te iz pravca Gradačca i Srebrenika, do jezera ce te doći putem Orašje – Tuzla.U mjestu Šićki Brod (raskrsnica – petlja pred Tuzlu) možete skrenuti desno prema Lukavcu i izaći na jezero več navedenim putem Doboj – Tuzla, ili produžiti, pa preko Kiseljaka i eto vas na jezeru.Ako dolazite iz pravca Sarajeva magistralnim putem prema Tuzli, do jezera možete stići prolazeći kroz Živinicku opstinu, Šerici priluk, ili produžiti do Husina ili Šićkog Broda. I da hoćete, jezero ne možete promašiti. Riječ je o jednoj od najvećih akumulacija u bivšoj Jugoslaviji, u koju se ulijevaju rijeke Spreča i Turija. Prostire se na oko 17 kvadratnih kilometara, maksimalna dubina je oko 20 m., najveća širina oko 1600 m., a dužina 11 km..
Jezero Modrac je izuzetno veliki potencijal, ne samo za snadbjevanje idustrijskih postrojenja vodom, već i za navodnjavanje, zatim kao moguća fabrika pitke vode, idealno mjesto za razvoj turizma, i za najvazniju stvar na svjetu – ribolov. Cijelom dužinom obala je pristupačna i za vrijeme niskog vodostaja, automobilom se može stići skoro do svakog dobrog mjesta za pecanje na jezeru. Za vrjeme visokog vodostaja, potrebno je kratku dionicu preći pjesice.
Najveće dubine prostiru se sredinom jezera, gdje su i stara korita rijeke Spreče i Turije, te u neposrednoj blizini brane. Dno se sastoji od zemlje i kamena, na jednom djelu Tuzlanske obale ispod Kiseljaka i dobar dio obale ispod sela Bokavici u Lukavačkom dijelu, kao i prema brani. Dno jezera prepuno je panjeva, krupnog kamenja i ostataka drveća, kuća i drugih potopljeni objekata.

ŽIVOT U JEZERU

Jezero je bilo najbogatije u periodu njegovog nastanka pa negdje do 1985. godine. Tada je tek počinjao razvoj industrije, ribolovaca je bilo znatno manje nego danas, a nihov pribor, znanje i vještina skromni.Što je najvažnije, krivolovaca je bilo sasvim malo.U tom periodu, rijetki ribari jednostavno se nisu mogli iz ribolova vratiti kući praznih čuvarica. Deverike i ostale bijele ribe moglo se naloviti vrećama, šaran se vrlo lako havtao i na obićan ukuvani hljeb, bez dugotrajnog prihranjivanja. Za štuku je bilo dovoljno samo zabaciti kedera ili varalicu – leptira. Smuđ je jednako dobro uzimao živog i mrtvog kedera ili parće ribice. Som, ulovljen na dubinku, bio je nešto najnormalnije, a bucova (bolena) bilo gotovo kao i vode.
Od 1980. do 1995. godine svi smo se udružili da jezero desetkujemo. Industrijske otpadne vode, separacije rudnika i prekomjerni izlov ribe, bilo od strane ribolovaca sa neskromnim prohtjevima, bilo od strane krivolovaca koji su u tome vidjeli dobar biznis i ribilji fond je skoro uništen. Klijen, škobalj, šljivar i linjak su jednostavno nestali iz jezera, a deverika “lopatarka” (lokalni naziv za krupne deverike) bucov –bolen, šaran, som i smuđ ostali su u jezeru samo u tragovima.
Za vrijeme ovog posljednjeg domovinskog rata, jezero su bukvalno ubili! Jedni su se pravdali da to čine kako bi prehranili porodice, a na drugoj strani su bili oni koji su se tako bogatili! Konačno, završetkom rata i obnovljenim radom organa i instiucija države, nastupila je treća faza života jezera Modrac. Modrac počinje da se rađa po treći put!

IZ POČETKA

Nakon 1995. godine, većina predratnih udruženja ribolovaca obnavlja svoj rad, među njima i Sporsko ribolovno društvo “Smuđ” iz Lukavca. Ovo Udruženje gazduje sa 2/3 površine jezera i riječ je o najaktivnijem i najbolje organizovanom Udruženju na području Tuzlanskog Kantona. 350 članova (aktivnih) “Smuđa” imaju i dobro organizovanu komisiju za zaštitu ribijeg fonda i jednog profesionalnog čuvara – Husniju Mrdžića. Ovo Udruženje ima i jedan dio jezera obilježen kao riblje plodište – mrjestilište, gdje je zabrana ribolova tokom cijele godine .
U 1999. godini, jezero je poribljeno sa po jednom tonom amura, šarana i soma,te nešto tostolobika iz ribnjaka “Prnjavor”. Članovi “Smuđa” vode pravi rat sa krivolovcima pošto su druge “ubice” života u jezeru odstupile.Taj rat bi bio već davno završen u korist Društva da jezero i Drustvo imaju Zakon i Vladu na svojoj strain, kao što je to slučaj u svim civilizovanim zemljama. Industrija mahom ne radi, rudnici su instalisali filtere, a prošle godine, najniži vodostaj od kada jezero postoji, iskorišten je za čišćenje priobalnog područja od nagomilanog otpada. Koliko su krivolovci i dalje aktivni, najbolje ilustruje podatak, da je samo u toku prethodne dvije godine zaplijenjeno i unisteno 1360 mreža. Ovo je rezultat akcija članova “Smuđa” uz saradnju policijske uprave Lukavac. Kada se tome dodaju i aktivnosti druga dva Udruženja koja gazduju jezerom, “Rudar” iz Tuzle i “Mrena” iz Živinica, a nadamo se i budući rad novoosnovanog Udruženja “Sloboda” iz Tuzle, današnju situaciju smatramo ipak podnošljivom. Ipak će trebati još mnogo mukotrpnog rada da bi se stekao zadovoljavajući nivo. Jezero je veliko i u njemu ribe imaju skoro idealne uslove za mrijest, tako da bi bilo dovoljno nekoliko godina odgovornog ponašanja prema životu u vodi da se ono oporavi.

Nema više redova na Kiseljaku! A i ko bi pio sa ovako zapuštenog izvorišta?!



UHVATI I PUSTI – (CATCH & RELEASE FISHING) – ISTINE I ZABLUDE (2. dio)


I pored svih limita u pogledu minimalne dužine riba, “uhvati i pusti” pravila te pažljivog rukovanja, riba neće preživjeti ako nije pravilno skinuta sa udice. Pod „pravilno“ se podrazumijeva puštanje ribe sa što manje ostećenja!

      Fora u svemu ovome je da ako se udica preduboko zabola u grlo ribe, treba je ostaviti unutra tako što najlon odrežemo što je moguće bliže oku udice.

      Teško je naći bilo kakvu publikaciju o uhvati i pusti tehnici ili zvaničnu knjižicu organizacija koje upravljaju vodama u kojima ovo pravilo nije, makar oficijalno, navedeno!

E sad, da li je ono i najbolje riješenje!

Hmm…

      Odgovor na ovo pitanje možemo potražiti kod Doug Hannon-a. Bass profesor, kako ga zovu, još je davno isticao zabludu oko hrđanja udice i njenom ispadanju čak i u slanoj vodi. Po njemu najveći problem je položaj udice koju ostavljamo u ustima ribe. Tijelo udice koje stoji poprijeko otežava gutanje hrane pa čak služi i kao opruga koja vraća hranu nazad. Bol koja se pri tome stvara, tjera ribu na gladovanje. Proces razgradnje udice i njeno ispadanje je veoma dug i riba koja na ulazu u grlo ima poprečeno tijelo udice brzo ugine zbog otežane ishrane i bola koji nastaje prilikom gutanja hrane. Nešto bolje prolaze ribe kojima je tijelo udice čvrsto pripijeno uz jezik ili okolno meso u grlu. Tada tijelo udice ne spriječava prolaz hrane i postoji samo bol na koji se riba vremenom može navići što daje više izgleda ribi da preživi.

      Ova Hannonova zapažanja su potvrđena od strane Johna Fostera, fishery koordinatora DNR-a ,države Maryland, koji je istraživao ponašanje prugastog bassa u institutu Chasapeake zaliva. Ribolov na ovu vrstu bassa je bio zabranjen sredinom osamdesetih godina zbog veoma lošeg stanja ove riblje populacije.

      Foster i njegove kolege su radili na dva uporedna dugoročna programa.

U prvom držali su bassove u polu-slanoj vodi dužine od 18 do 28 inča koji su imali duboko zakačene udice u grlu. Udice su bile veličine 1/0 i 2/0  i izrađene od različitih materijala, navezane na predvez dužine 18 inča.

      Nakon četiri mjeseca 78% riba je još uvijek imalo udice u grlu. Kadmijumom presvučene udice su ubile 20% riba. Proizvodnja udica od ovog materijala je obustavljena. Bronzom presvučene udice su se zadržale kod 70 % riba, niklovane u 83% riba dok udice izrađene od nehrđajućeg čelika imaju procenat od 100%. Niti jedna nije otpala!!!

U drugom testu, predvez je rezan do oka udice kako se navodi u mnogim priručnicima o „uhvati i pusti“ tehnici. Ponovo, niti jedna udica izrađena od nehrđajućeg čelika nije odstranjena, niklovane su ostale u 88% slučajeva, bronzane u 76%. Smrtnost riba je bila veća kod riba sa čijih je udica skroz odrezan predvez. Iz ovoga se da zaključiti da je predvez držao tijelo udice po strani i time omogućavao ribi lakše hranjenje. Kod udica koje su korodirale, kontra kuka je bila znatno manja nego kod originala. Osim toga, tijelo ribe kao mehanizam odbrane je proizvelo tkivo oko ubodenog mjesta tako da je odstranjivanje udice još više otežano.

Mjesecima poslije kačenja oko uboda, može doći do infekcije koja letalno (smrtno) završava po ribu!

      U skladu sa ovim istraživanjem, Foster preporučuje ribolovcima vađenje duboko zabodenih udica iz ribe. Ako je vađenje ipak nemoguće, ostaviti komad predveza dužine oko 18 inča (30-40cm) na udici!

      Jedan drugi test rađen je na Fork jezeru, Texas. Upoređivano je kačenje ribe na živi mamac i na varalice. Nakon sumiranja rezultata, došlo se do zaključka da namirisani silikonci po pravilu završavaju dublje u grlu ribe (npr. Velikousti bass) nego živi mamac.Testiran je ribolov pomoću carolina riga i ribolov plovkom. Kod karolina riga ribolovcima je savjetovano da daju kontru na prvi znak ribe dok kod ribolova na plovak kontru je trebalo dati kad riba potpuno podvuče plovak pod vodu. U oba slučaja sistemi namamčeni mirisnim mamcima su završavali duboko u ustima ribe. Razlog ovome je što riba kad uzme kedera (mamac), drži ga u prednjem dijelu usta pokušavajući isti okrenuti glavom prema grlu kako bi ga lakše progutala. Kad uslijedi kontra, udica se obično zabada sa strane ili u gornju usnu ribe. Procenat preživljavanja ovako ulovljene ribe je veoma visok. Ribe su puštane u poseban dio jezera gdje su ih ribolovci ponovo kačili, neke čak i nekoliko puta.Ovo istraživanje je pokazalo još jednu zanimljivost!

Samo 12,5% riba koje su kačene za škrge je uginulo!

Nakon svega ovoga nameće se pitanje. Izvaditi ili ostaviti?!

      Pokušati izvaditi udicu u svakom slučaju je pravi odgovor. Za vađenje duboko zabodenih udica postoje razne alatke.

 

To može biti obični hirurški peran ili npr. mala kliješta pod nazivom D-barb. 

Pomoću ovih kliješta odrežemo kontra kuku udice koja ostaje na namagnetisanom tijelu kliješta, spriječavajući da taj oštri vrh završi u stomaku ribe. Nakon odsjecanja kontra kuke, vađenje preostalog dijela je veoma jednostavno. Ako nismo u mogućnosti izvaditi udicu poslije odsjecanja vrha, treba je ostaviti sa nešto navezanog predveza. Udica bez kontra kuke će vrlo brzo sama ispasti. 

Za vađenje udice iz grla ribe sve se više koristi jedan novi pristup a to je vađenje udice kroz škrge ribe. Ako pažljivo podignemo škržni poklopac, kroz škrge možemo lako doći do udice. Za ovaj način obavezno koristiti hirurška kliješta, hvataljke ili D-barb!

Udica se vadi bez naglih pokreta, okretanjem zgloba ruke. Trzanjem ili neprimjerenim izvlačenjem, možemo oštetiti škrge pa se treba postupati veoma pažljivo!

Ako je baš nemoguće odstraniti udicu, otkinite predvez na oko 30-40 cm od udice i pustite ribu.

Postoji velika vjerovatnoća da će na taj način preživjeti!

U krajnjem, to nam i je i cilj!

Zar ne?