Patuljci se ne daju lako!

Rat nas nije zastrašio toliko pa neće ni megalomanske ambicije BiH i lokalnih moćnika!

Za nas ekologe ili bar kako sami sebe skromno nazivamo “ljubiteljima prirode”, rat još nije završio.

Za one klonule duhom nema mjesta među nama. Oni nek’ i dalje posjećuju mondena ljetovališta i nek’ budu viđeni u svim iole značajnijim zadimljenim kafićima. Ne zavidite im na slikama sa plaža ispred luksuznih svjetskih ili  hotela na Jadranu. Nekome je to svrha života. Pokazati sebe (čak i svoju golotinju) da bi prikrili manjak samopouzdanja u sebe, da bi bili face jer pobogu, ne može svaka šuša u Antaliju, Tunis, Maroko…

Raspravu o preskupom takmičarskom ribolovu (i/ili recimo šaranskom) sam već odavno završila na svim mogućim eko i ribolovnim forumima! Potrošila sam toliko novaca (ponekad i živaca) da sam komotno mogla kao i drugi posjetiti sve iole, za naš džep, dostupne turističke destinacije!

U čemu je razlika? U čemu je poenta?

More, jadransko i tursko (dok još niko nije znao za Antaliju jer imam rodbine tamo) sam vidjela dok me je još babo vozikao za vrijeme stare Juge starim evropskim drumovima. Ništa nisam propustila. Sve sam živo upijala svim svojim čulima.

Ali da ne idem u krajnost zadržati ću se samo na jednoj  veoma važnoj činjenici.

Mnogi u našoj domovini ne poznaju ni svoj uži zavičaj kako treba a tek sve ljepote Bosne i Hercegovine!

Odakle to znam? Odgovor je jednostavan. Mnogi u Tuzli (a tek u kantonu ili u BiH)  i ne znaju gdje se nalazi npr. ovo jezero!

Kako do njega doći?

Svi pitaju koliko ima kilometara do njega a niko ne pita za tačan njegov položaj! Pa i položaj sa ekološkog stanovišta!

Uskoro ćemo ovakve slike gledati samo kao wallpapers na našim kompjuterima! Kad ovo bude zatrpano biti će kasno za kajanje!

Koga briga za stanovnike mjesnih zajednica Bukinje, Plane, Šićki itd.?

Šta mogu mravi? Šta sve mogu patuljci kad su združeni?

Nemam namjeru da nekog vraćam u osnovnu školu. Prosudite sami!

Peticija građana ovog mini-regiona je već krenula. Peticija građana prema kojima se Tuzla odnosi nekako maćehinski!

Na sramotu nam ako ne potpomognemo ovu akciju. Akciju naših komšija.

Dokažimo da se patuljci ne daju lako!

Sad je do vas!

p.s.

Autorska prava na slike su u vlasništvu Facebook-grupe u sklopu:

*Peticije za očuvanje jezera “Kop” Šićki Brod*

na linku:

http://www.facebook.com/group.php?gid=110010499036728

Nadam se da mi Roko i Rusmir neće zamjeriti na ovoj mojoj maloj krađi!

Unaprijed zahvalna!

Vaša EDINA*

*BISTRO NARODE*

 

Izbor sportiste godine Tuzle za 2001. godinu

 

 Prebirem po arhivi i starim albumima sa fotografijama

Moja je greška što sam odabrala sport koji nema odlike popularnosti kao npr.  fudbal, košarka, karate, tenis i tome sl. ali vjerujte da sam ove godine bila na vrhuncu svoje sportske karijere. Kad kažem vrhunac, mislim na sve moguće što se do tad moglo osvojiti i nagraditi u sportu kojim se bavim. Mjerili su se trenutni uspjesi. Zato i nisam među prvonabrojanim! Znate dobro na šta mislim. Toliko sam bila u ekspanziji da sportki moćnici nisu mogli te godine zanematiri moje uspjehe na lokalnom, federacijskom (+ majstorice sa Republikom Srpskom) te na svjetskom nivou.

Pa, ne mogu baš osvojiti zlato ili srebro pored savršeno pripremljenih ribolovnih nacija i njihovih ženskih ekipa! Nikad neću oprostiti našim sportskim “neradnicima” iz Tuzle, kantona, federalnog te krovnog bosanskohercegovačkog ribolovnog saveza što nam nisu pružili bolje uslove kod odlaska na svjetska ribolovna prvenstva.

Nikad!

Zar sam morala da dižem pozajmice i kratkoročne kredite te “ganjam” sponzore samo da bi se bolje pripremila za svjetsko prvenstvo?!

Napomena!

Te, već daleke 2002. godine, gradski i kantonalni moćnici su gledali da spoje oba izbora. I Tuzle i tuzlanskog kantona. Opravdanje – materijalni troškovi!   Tako da je Merima briljirala u obje konkurencije. Nas, ostalih desetak smo joj naravno, iskreno čestitali! Sportisti smo, zar ne?

Jedino je Merimi Softić ovdje bilo dosadno!  Tako se bar meni učinilo. Jedina osoba sa prekrštenim rukama na proglašenju! Ko biva, mi ostali smo nula za nju.

Žalim što naši sportski uposlenici i oni “meritorni” zaduženi za promociju ali i nagrađivanje po učinku, nisu dobro sagledali moj “radni učinak” na terenu! Ispalo je da smo mi “ostali” FACE ali samo u svom sportu. Favorizacija sportova je bila i ostati će. Ja nemam uticaja na to!

Tada se gledalo da li je neka karatašica iz SINALCO-a osvojila prvo mjesto na Svjetskom prvenstvu a iste te ili iduće godine poslije osvajanja ove “laskave” titule se udala i napustila sport!    

Ovo je neprovjerena informacija i ne može mi se stopostotno vjerovati!

Sve ove godine iza 2001. sam ostala dosljedna principima koji i krase ovu divnu sportsku disciplinu. Spram favoriziranih sportova kao što su recimo, karate ili tenis (mislim na ovu sportsku godinu u Tuzli, našem kantonu ali i u Federaciji BiH) kod kojih samo stignete da upoznate hotelsku sobu i dvoranu u kojoj se takmičite,  ja sam upoznala divne ljude, prirodu, kulturne znamenitosti (pisati ću o njima nekom drugom prilikom) i upravo je to ono nemjerljivo kod drugih sportova!

p.s

Tješi me činjenica da se, od kad je oformljen ovaj izbor (ente godine), ni jedan moj kolega ili kolegica nisu uspjeli kandidovati!

Odlazim u “ribarsku penziju” prezadovoljna! 😀

I muškarci su ove 2002. godine krenuli po medalje u Belgiju ali nisu ništa bolje prošli nego mi, žene! 

Hohohohohohoohohohoh…. 😀

Napominjem da su ovdje sve elitna tz i bosanskohercegovačka sportska imena. Izdvajam Murisa Đuga i Aliju Filipovića!

Evo kratkog članka o tome.