Izbor sportiste godine Tuzle za 2001. godinu

 

 Prebirem po arhivi i starim albumima sa fotografijama

Moja je greška što sam odabrala sport koji nema odlike popularnosti kao npr.  fudbal, košarka, karate, tenis i tome sl. ali vjerujte da sam ove godine bila na vrhuncu svoje sportske karijere. Kad kažem vrhunac, mislim na sve moguće što se do tad moglo osvojiti i nagraditi u sportu kojim se bavim. Mjerili su se trenutni uspjesi. Zato i nisam među prvonabrojanim! Znate dobro na šta mislim. Toliko sam bila u ekspanziji da sportki moćnici nisu mogli te godine zanematiri moje uspjehe na lokalnom, federacijskom (+ majstorice sa Republikom Srpskom) te na svjetskom nivou.

Pa, ne mogu baš osvojiti zlato ili srebro pored savršeno pripremljenih ribolovnih nacija i njihovih ženskih ekipa! Nikad neću oprostiti našim sportskim “neradnicima” iz Tuzle, kantona, federalnog te krovnog bosanskohercegovačkog ribolovnog saveza što nam nisu pružili bolje uslove kod odlaska na svjetska ribolovna prvenstva.

Nikad!

Zar sam morala da dižem pozajmice i kratkoročne kredite te “ganjam” sponzore samo da bi se bolje pripremila za svjetsko prvenstvo?!

Napomena!

Te, već daleke 2002. godine, gradski i kantonalni moćnici su gledali da spoje oba izbora. I Tuzle i tuzlanskog kantona. Opravdanje – materijalni troškovi!   Tako da je Merima briljirala u obje konkurencije. Nas, ostalih desetak smo joj naravno, iskreno čestitali! Sportisti smo, zar ne?

Jedino je Merimi Softić ovdje bilo dosadno!  Tako se bar meni učinilo. Jedina osoba sa prekrštenim rukama na proglašenju! Ko biva, mi ostali smo nula za nju.

Žalim što naši sportski uposlenici i oni “meritorni” zaduženi za promociju ali i nagrađivanje po učinku, nisu dobro sagledali moj “radni učinak” na terenu! Ispalo je da smo mi “ostali” FACE ali samo u svom sportu. Favorizacija sportova je bila i ostati će. Ja nemam uticaja na to!

Tada se gledalo da li je neka karatašica iz SINALCO-a osvojila prvo mjesto na Svjetskom prvenstvu a iste te ili iduće godine poslije osvajanja ove “laskave” titule se udala i napustila sport!    

Ovo je neprovjerena informacija i ne može mi se stopostotno vjerovati!

Sve ove godine iza 2001. sam ostala dosljedna principima koji i krase ovu divnu sportsku disciplinu. Spram favoriziranih sportova kao što su recimo, karate ili tenis (mislim na ovu sportsku godinu u Tuzli, našem kantonu ali i u Federaciji BiH) kod kojih samo stignete da upoznate hotelsku sobu i dvoranu u kojoj se takmičite,  ja sam upoznala divne ljude, prirodu, kulturne znamenitosti (pisati ću o njima nekom drugom prilikom) i upravo je to ono nemjerljivo kod drugih sportova!

p.s

Tješi me činjenica da se, od kad je oformljen ovaj izbor (ente godine), ni jedan moj kolega ili kolegica nisu uspjeli kandidovati!

Odlazim u “ribarsku penziju” prezadovoljna! 😀

I muškarci su ove 2002. godine krenuli po medalje u Belgiju ali nisu ništa bolje prošli nego mi, žene! 

Hohohohohohoohohohoh…. 😀

Napominjem da su ovdje sve elitna tz i bosanskohercegovačka sportska imena. Izdvajam Murisa Đuga i Aliju Filipovića!

Evo kratkog članka o tome.

Fanatici, zanesenjaci, čudaci, luđaci ili sasvim obični ljudi?

Sve češće sam na relaciji posao-kuća bez skretanja u lijevo ili u desno. Pod skretanjem podrazumijevam sve rijeđe posjete modernim buticima sa brand-name garderobom, šminkom, shoping-ture jer ima se šta kupiti i to od igle do lokomotive. Samo da je para  i vremena dovoljno. A toga nikad dosta!

Sve rijeđe odem na piće ili večeru nakon posla sa prijateljicama (naravno i sa prijateljima  ) pravdajući se da žurim i da imam neodložnih obaveza! Sve češće sam preumorna, razdražljiva, okupirana svojim planovima, malim i velikim brigama i problemima i sve manje imam vremena da slušam tuđe žalopojke!

Motivi “trulog zapada”  bar po riječima naših gastarbajtera i dijasporaca, vjerno se preslikavaju i na domaćem terenu. Ona “famoznu” o dvije vrste odjeće, radnom odijelu i pidžami tek sad ozbiljnije shvatam.

Slušam i čitam  o različitim interpretacijama hobija, značenju, smislu te riječi, njegovom nastanku i vezivanju sa savremenim životnim tokovima. Čitam i surfam Internetom i čudom se čudim pojašnjavanju pojma rekreacija i razbibriga te dokolica i tome sl. Najviše mi digne živac kad se raspravlja o pasivnim i aktivnim posmatračima. Pogotovo u sportu pa i u ovome kojim se ja bavim!

Rekreacija, opuštanje, dokolica, hobi su postojali i u praistorijsko vrijeme. Možda se tad nisu tako zvali ali sve se svodi na isto!

To nije sporno ali ribolov je vezan uz iskonsku potrebu ljudi da love i da jedu. Glad i nagon za opstankom tjerao ih je  na razvijanje (ribo) lovačkih vještina. To vam ne moram pojašnjavati. Svi ste to učili do četvrtog razreda osnovne škole! Zar ne?

Ima i “pasivnih” posmatrača svega. Uz TV, Internet, radio, sve je danas moguće!

Zar i toga ima? Ima. Jašta!

Nije fora sjesti kraj TV-a i gledati fudbalsku ili košarkašku utakmicu! Fora je otići i uživo je odgledati naročito ako se odigrava u vašem mjestu stanovanja.

Nije fora gledati Travel-channel i maštati o dalekim azijskim ili američkim prostranstvima i njihovim ljepotama. Fora je otići tamo. Naravno, u granicama svojih platežnih mogućnosti!

U tome je i fora pisanja ovog mog bloga! Aktivno prisustvo i ućešće na mjestima dostupnim mojim mogućnostima. Materijalnim, poslovnim, sportskim  i vremenskim ograničenjima itd.

Iako sam pisala o mnogim temama iznosim argumente u svoju i korist sportskih ribolovaca kao i aktivnih ekologa!

Idemo redom…

MOJI ARGUMENTI!

-Nisam otišla u ribarnicu i kupila te pojela kilogram ili dva ribe (pogotovo morske) a da nemam pojma šta jedem. Uvijek sam znala što jedem i na koji je način to ulovljeno. Smrznuto, tačnije! 😀 (O  iskustvima sa mora ću nekad posebno da pišem… sad nemam vremena!)

-Znate za plodove mora. Gastronomske specijalitete! O.K. To je super. Znate li za autohtone vrste riba u BiH? Makar neke? Čisto sumnjam. Sumnjam i da znate kako se spremaju za jelo ako vam ih neko slučajno donese na poklon kad se vrati iz ribolova!

Nisu me jednom kolegice s posla pitale: “Dino, imam njakvu ribu, vabi se sa smuđ, kako se ona sprema? Kako da se riješim kostiju? Ima ih mnogo?!”

Ovo samo navodim kao primjer! Kad ste zadnji put jeli pastrmke makar one iz ribogojilišta. Da ne spominjem potočarku!

-Bolje ovo nego skupljanje servijeta ili poštanskih markica (filatelija) 😆

-Broj pasivaca uz TV se povećava ali je u značajnom porastu i broj onih koji žele aktivno da upoznaju prirodne ljepote, npr. u akcijama “pješačenjem do zdravlja” te foto-safarijem a velik broj je i penjača-alpinista!

-Ribolov zahtjeva posjetu raznim vodama po različitim vremenskim ne-prilikama. To ne možete osjetiti dok ne isprobate na vlastitoj koži!

-Sticanje kondicije je neupitno a toliko poželjno kako bi izdržali napore tokom radne sedmice.

-Mišljenja oko toga da li je ribolov antistresna terapija su podijeljena. Ja se u svakom slučaju lakše nosim sa životnim problemima od kako sam više u prirodi pa i u ribolovu!

-Iako se neki čude “žensku” u ribolovu, ovaj sport ne pita za spol, rasu, starosnu dob. Na pecanje idete sve dok ste motorički spremni. Ja pamtim ribolovce sa reumatskim problemima koji i dan danas pohode vode TK, povedene svojom strasnom željom!

-Ribolov vas uvijek tjera na bolje, jače, kapitalnije! Rijetko kad sam naletjela na ljude koji su se odrekli ribolova radi nekih viših ciljeva!

-O  “čitanju vode” sam pisala u nekim prethodnim postovima. Da ne bih samo čitala, posmatrala vodu, nosim i savremene štapove i ribolovni pribor sa sobom! Naravno i moje foto aparate i mobitele!  Cilj je da ovjekovječim mjesta na kojima sam bila a ne da laprdam o nečemu o čemu pojma nemam!

(Opaska blogerašima koji kopiraju tuđe sadržaje iz raznih životnih tema. Nikad ne kopirajte, dodajte uvijek nešto svoje, osobeno, lično na blog!)

Raja ubrzo skonta da kopirate i posjeta blogu rapidno opada. Zar ne?

-Ribolov je zdrav sport! Rijetko je ko obolio baveći se ribolovom!

-Ribolov je aktivan sport! Nema kalkulisanja u ovome sportu! Nije ovo fudbalska utakmica pa da idete na neriješen rezultat. Ovdje nema toga! Ili si ulovio ili nisi! Tačka!!!

Da zaključim!

Bolje jedan pa i najgori dan u prirodi nego dan proveden pored televizora!

Do vas je sad! Vi odlučite!

p.s.

Zovite me kako hoćete. Svim mogućim pogrdnim imenima ali riječi kao fanatik, zanesenjak ili čudak, mene ne vrijeđaju. Ako sam vam malo luckasta zato što svojim ekološkim i sportskim istupom zadirem u zonu gdje muškarci dominiraju, ne sikirajte se. Bosna i Hercegovina je takva zemlja. Puna predrasuda. Kao takva će i ostati!

Osim toga, ribolov je tradicija u mojoj porodici. Kad sam, nekad davno, išla s ocem i bratom na vodu, niko me nije smio ismijavati. Nebrojeno puta sam poštenski “nabila” ulovima i muške kolege. Očeve i bratovljeve!