I pored svih limita u pogledu minimalne dužine riba, “uhvati i pusti” pravila te pažljivog rukovanja, riba neće preživjeti ako nije pravilno skinuta sa udice. Pod „pravilno“ se podrazumijeva puštanje ribe sa što manje ostećenja!
Fora u svemu ovome je da ako se udica preduboko zabola u grlo ribe, treba je ostaviti unutra tako što najlon odrežemo što je moguće bliže oku udice.
Teško je naći bilo kakvu publikaciju o uhvati i pusti tehnici ili zvaničnu knjižicu organizacija koje upravljaju vodama u kojima ovo pravilo nije, makar oficijalno, navedeno!
E sad, da li je ono i najbolje riješenje!
Hmm…
Odgovor na ovo pitanje možemo potražiti kod Doug Hannon-a. Bass profesor, kako ga zovu, još je davno isticao zabludu oko hrđanja udice i njenom ispadanju čak i u slanoj vodi. Po njemu najveći problem je položaj udice koju ostavljamo u ustima ribe. Tijelo udice koje stoji poprijeko otežava gutanje hrane pa čak služi i kao opruga koja vraća hranu nazad. Bol koja se pri tome stvara, tjera ribu na gladovanje. Proces razgradnje udice i njeno ispadanje je veoma dug i riba koja na ulazu u grlo ima poprečeno tijelo udice brzo ugine zbog otežane ishrane i bola koji nastaje prilikom gutanja hrane. Nešto bolje prolaze ribe kojima je tijelo udice čvrsto pripijeno uz jezik ili okolno meso u grlu. Tada tijelo udice ne spriječava prolaz hrane i postoji samo bol na koji se riba vremenom može navići što daje više izgleda ribi da preživi.
Ova Hannonova zapažanja su potvrđena od strane Johna Fostera, fishery koordinatora DNR-a ,države Maryland, koji je istraživao ponašanje prugastog bassa u institutu Chasapeake zaliva. Ribolov na ovu vrstu bassa je bio zabranjen sredinom osamdesetih godina zbog veoma lošeg stanja ove riblje populacije.
Foster i njegove kolege su radili na dva uporedna dugoročna programa.
U prvom držali su bassove u polu-slanoj vodi dužine od 18 do 28 inča koji su imali duboko zakačene udice u grlu. Udice su bile veličine 1/0 i 2/0 i izrađene od različitih materijala, navezane na predvez dužine 18 inča.
Nakon četiri mjeseca 78% riba je još uvijek imalo udice u grlu. Kadmijumom presvučene udice su ubile 20% riba. Proizvodnja udica od ovog materijala je obustavljena. Bronzom presvučene udice su se zadržale kod 70 % riba, niklovane u 83% riba dok udice izrađene od nehrđajućeg čelika imaju procenat od 100%. Niti jedna nije otpala!!!
U drugom testu, predvez je rezan do oka udice kako se navodi u mnogim priručnicima o „uhvati i pusti“ tehnici. Ponovo, niti jedna udica izrađena od nehrđajućeg čelika nije odstranjena, niklovane su ostale u 88% slučajeva, bronzane u 76%. Smrtnost riba je bila veća kod riba sa čijih je udica skroz odrezan predvez. Iz ovoga se da zaključiti da je predvez držao tijelo udice po strani i time omogućavao ribi lakše hranjenje. Kod udica koje su korodirale, kontra kuka je bila znatno manja nego kod originala. Osim toga, tijelo ribe kao mehanizam odbrane je proizvelo tkivo oko ubodenog mjesta tako da je odstranjivanje udice još više otežano.
Mjesecima poslije kačenja oko uboda, može doći do infekcije koja letalno (smrtno) završava po ribu!
U skladu sa ovim istraživanjem, Foster preporučuje ribolovcima vađenje duboko zabodenih udica iz ribe. Ako je vađenje ipak nemoguće, ostaviti komad predveza dužine oko 18 inča (30-40cm) na udici!
Jedan drugi test rađen je na Fork jezeru, Texas. Upoređivano je kačenje ribe na živi mamac i na varalice. Nakon sumiranja rezultata, došlo se do zaključka da namirisani silikonci po pravilu završavaju dublje u grlu ribe (npr. Velikousti bass) nego živi mamac.Testiran je ribolov pomoću carolina riga i ribolov plovkom. Kod karolina riga ribolovcima je savjetovano da daju kontru na prvi znak ribe dok kod ribolova na plovak kontru je trebalo dati kad riba potpuno podvuče plovak pod vodu. U oba slučaja sistemi namamčeni mirisnim mamcima su završavali duboko u ustima ribe. Razlog ovome je što riba kad uzme kedera (mamac), drži ga u prednjem dijelu usta pokušavajući isti okrenuti glavom prema grlu kako bi ga lakše progutala. Kad uslijedi kontra, udica se obično zabada sa strane ili u gornju usnu ribe. Procenat preživljavanja ovako ulovljene ribe je veoma visok. Ribe su puštane u poseban dio jezera gdje su ih ribolovci ponovo kačili, neke čak i nekoliko puta.Ovo istraživanje je pokazalo još jednu zanimljivost!
Samo 12,5% riba koje su kačene za škrge je uginulo!
Nakon svega ovoga nameće se pitanje. Izvaditi ili ostaviti?!
Pokušati izvaditi udicu u svakom slučaju je pravi odgovor. Za vađenje duboko zabodenih udica postoje razne alatke.
To može biti obični hirurški peran ili npr. mala kliješta pod nazivom D-barb.
Pomoću ovih kliješta odrežemo kontra kuku udice koja ostaje na namagnetisanom tijelu kliješta, spriječavajući da taj oštri vrh završi u stomaku ribe. Nakon odsjecanja kontra kuke, vađenje preostalog dijela je veoma jednostavno. Ako nismo u mogućnosti izvaditi udicu poslije odsjecanja vrha, treba je ostaviti sa nešto navezanog predveza. Udica bez kontra kuke će vrlo brzo sama ispasti.
Za vađenje udice iz grla ribe sve se više koristi jedan novi pristup a to je vađenje udice kroz škrge ribe. Ako pažljivo podignemo škržni poklopac, kroz škrge možemo lako doći do udice. Za ovaj način obavezno koristiti hirurška kliješta, hvataljke ili D-barb!
Udica se vadi bez naglih pokreta, okretanjem zgloba ruke. Trzanjem ili neprimjerenim izvlačenjem, možemo oštetiti škrge pa se treba postupati veoma pažljivo!
Ako je baš nemoguće odstraniti udicu, otkinite predvez na oko 30-40 cm od udice i pustite ribu.
Postoji velika vjerovatnoća da će na taj način preživjeti! 
U krajnjem, to nam i je i cilj!
Zar ne?
Ribolovna priča 