Vikend je. Da sjedim u kući nema šanse. Da bi se krenulo na put, potrebno je neko prevozno sredstvo! Palim krntiju!
Polijećem…
Stigla na odredište. Valja pokriti auto jer u njemu držim masu stvari koje po svojim karakteristikama trebaju da ostanu na hladnom. Crvići, lako kvarljive namirnice za jelo, voda za piće i sl.
Polako pripremam pribor za ribolov…
Neke plovke, gramažu, predveze, trebalo je prilagoditi ovoj vodi te ispitati dubinu odgovarajućim mjernim instrumentima.
Bodem rašlje u pjeskovit teren! Priprema krme.
Suncobran glavu čuva. Kakve čizme i šubara! Pokadkad neke poslovice baš nemaju smisla…
Očevi štapovi. Od njega sam i naslijedila ljubav prema vodi i ribolovu! Još čuvam te legendarne GERMINE. Provjereni dvodjelci koji se ne lome lako kao ova današnja ‘prhladika’ od štapova!
Doduše, kraj sebe imam i “skupe” štapove namjenjene sportskom (takmičarskom) ribolovu. Tu su oni uvijek kraj mene. Kad se samo sjetim koliko sam novaca morala da odvojim za njih kao i za odlaske na masu takmičenja i to sve od svoje skromne radničke plate. Nema veze. Pomoć mog matičnog kluba (Rudar-Kreka) je zanemarljiva. Svi štapovi i ribolovna oprema su moje vlasništvo! Od kluba nemam baš ništa. Čak sam i primamu za ribe morala dokupljivati, da bih je imala u dovoljnoj količini kad krene “takmičarska sezona”. Ni ono malo takmičarskih uspjeha (naj-sportista/kinja 2000. god. tuzlanskog kantona u kategoriji ribolov) ne bih postigla da nisam uložila dosta svog truda, vremena za treninge i naravno, novca!
Nek’ mi ne zamjere odgovorni u klubu. Oni se uvijek pravdaju nedostatkom materijalnih i novčanih sredstava. Razumijem ja, da naš klub pokriva dosta vodenih površina na kantonu! Nisam blentava. Treba platiti ribočuvarsku službu, poribljavati vode, plaćati doprinose, režije i kotizacije Sportsko-ribolovnom savezu BiH (do kad?!) da bi taj isti Savez opstao, makar u Federaciji (kad već Republika Srpska neće s nama ili hoće ali se nešto snebiva!), treba platiti režije gradu za vodu, struju, sekretarske poslove. Ne mogu sve ljudi raditi volonterski jer vjerujte i to s vremenom dojadi! U nas je običaj da neki rade i gledaju da sačuvaju i to malo što imamo, dok drugi koji čak nisu ni članovi društva idu na vode, izlovljavaju ribu, nikad nemaju ribolovnu dozvolu! Čak i “mrežare”! Niko im ništa ne može! Ni policija im ne može stati u kraj. Svi se pravdaju teškom ekonomskom krizom (mrežaroši), svi nekako moraju prehraniti porodice (akcija spaljivanja mreža na jezeru MODRAC!).
Ma koliko ovaj sport bio skup, ćejf se isplati. Priroda vraća dvostruko ako pazimo na nju!
Artiljerija je spremna
Panorama jezera
Nešto se zakačilo! Heh … Šta li je?
Oooopet! Doduše sad je nešto lakše po gramaži! Hmm…
Sunčanica… Pihh… Pojela udicu do ‘guze’! Morala sam je “operisati” na licu mjesta!
Moram priznati, krupna za ovu vodu!
“Operacija” uspjela, pacijent ostao živ! Čudite se?! Nema brige! Izdržljiva je ova riba-nametnik!
Vraćena u vodu. No sikiriki…
Sve u svemu još jedan prekrasan dan na vodi. I vama isto preporučujem. Daleko od gradske vreve. Čist zrak. Pjev ptica. Divlje patke i ronci oko mene. Moram priznati, uspješniji su lovci od mene. 😀
Ribolovna priča 