Evo, već treću kalendarsku godinu sam s vama a nisam imala vlastitu konekciju na internet. BIHNET se konačno smilovao i nakon mjesec i po od dana prijave na šalteru konačno su me “prikačili” na ovo moderno zjalavo čudovište od interneta!
Koliko sam samo muke imala sa uzurpiranjem nečijeg kompjutera tj. account-a na internetu radi promovisanja svoje priče, pa sa odabirom tema kako bih mogla napisati post, konvertujući slike da bi bile pogodne za objavu na blogu, koliko pažnje na pravopis i na stručnost u izrazima, koliko email-ova podrške ali i fizičkih (doslovno) prijetnji zbog realnih napisa o devastiranju naših voda ili recimo o ugostiteljskim objektima ili turističkim sadržajima sumnjivog kvaliteta.
Koliko sam se puta zapitala: “Da li ja pišem ribolovnu ili ekološku (za neke naše licemjere i “utopijsku”) priču?!
Moj angažman je i dalje neupitan. Kad sam već izašla iz tzv. takmičarskog ribolova, našla sam više vremena da se posvetim i nekim ekološkim temama koje se dotiču grada i regije u kojoj živim. Naravno i cijele Bosne i Hercegovine!
Ako bog da, biti će vremena (nadam se i novaca) za još divnih reportaža iz svih krajeva naše divne zemlje kao i zemalja iz susjedstva jer i od tamo imam zanimljivih poziva na ukrštanje ribolovnih štapova, kušanje čorbi te razmjenu linkova sa drugim blogovima i ribolovnim portalima kao i ekološkim društvima!
Mogu samo obećati da ću malo redovnije pisati. Ništa više od toga i naravno, držeći se maksime da je bolje jedan kvalitetan post mjesečno nego desetak na brzinu sklepanih da bih povećala posjetu ovom blogu!
Brojka od skoro 100.000 mi dovoljno govori. Da želim u komercijalne vode radila bih ovaj blog sasvim drugačije!
Bistro svim mojim vjernim čitaocima!
Vaša Edina*
Ribolovna priča 